Prijedlog Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina, koji je Vlada prihvatila potkraj svibnja, toliko je složen da je već sada jasno da će biti uzrok brojnih sporova. A dosta je toga nedorečeno, poput odnosa procjenitelja i poreznika.
Na sjednici od 28. svibnja Vlada je uz prilično veliku medijsku pozornost prihvatila prijedlog Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina. Prve su medijske vijesti bile prepune pohvala i optimizma, ali pozoran pregled teksta ipak izaziva sumnju je li to doista korak naprijed za sve. Počinimo od obrazloženja koje je dosta detaljno. Ondje, primjerice, stoji i dio koji objašnjava kakvo je sadašnje stanje, a da je dobro, ne bi bilo ni potrebe za promjenama. U tom dijelu navodi se koji su propisi sada na snazi – Uredba o procjeni vrijednosti i Pravilnik o metodama procjene vrijednosti nekretnina – te kako se njima u naš pravni sustav uvodi procjena vrijednosti nekretnina na način kako je to određeno u standardima i propisima zemalja Europske unije.
Obrazlaže se dalje: ‘Uredbom se uspostavlja sustav procjenjivanja vrijednosti nekretnina koji se temelji na tri stupa, a to su: procjenitelj odnosno osobe koje će procjenjivati, metode kojima se procjenjuje i podaci na temelju kojih se procjenjuje. Razlog donošenja Uredbe i Pravilnika bio je nedostatak sustavnih pravila za procjenu vrijednosti nekretnina, što je izazivalo brojne nepravilnosti u praksi pri procjeni vrijednosti nekretnina za tržište, kao i procjeni vrijednosti nekretnina u određenim postupcima.’ Ako smo tako dobro preuzeli visoke europske standarde i ako je to bilo prilično nedavno (prošle godine), dosta je čudno što se sada donosi novi zakon o procjeni vrijednosti nekretnina. Moglo bi se zaključiti da je to zato što uredbe inače imaju ograničeno trajanje, ali da je to razlog, vjerojatno bi bio jasno naglašen u obrazloženju, a ipak nije.
Dapače, navedeno je kako su ‘Nakon određenog razdoblja uspješne primjene Uredbe i Pravilnika uočene određene pravne praznine, zbog čega se pokazala potreba navedenu materiju urediti donošenjem posebnog propisa.’ Kakva je to uspješna primjena ako je bilo toliko pravnih praznina da se mora donijeti novi (cjeloviti) zakon. Čudno je za početak što se za područje koje je uglavnom financijski obilježeno, a takva je procjena vrijednosti nekretnina, kao glavni izrađivač ne pojavljuje Ministarstvo financija, nego Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja. Znači li to da se nešto u dugogodišnjoj praksi našeg zakonodavca mijenja ili se radi o slučajnosti, a možda o promišljenoj odluci?