Ovnovi na brvnu bacaju u vodu još jednu šansu za hrvatske reforme

Hrvatska politika počinje, nažalost, podsjećati na priču o ovnivima koji su se našli na uskome prolazu iznad vode, na brvnu, i s obzirom na to da se nisu mogli dogovoriti tko će koga propustiti da prvi prođe, oba su pala u vodu. Netko će, u prvoj reakciji na tu metaforu, s pravom reći: ‘Neka im bude, nisu drugo ni zaslužili!’ Tvrđavljavost u životu obično kažnjava tvrdoglave. Ali u politici su moguće i druge žrtve. Mali ljudi kao glavne žrtve političke tvrdoglavnosti velikih, to je već videno toliko puta: veliki raspoložu pojasima za spašavanje, a malima što Bog dade. Od svakoga folklornog incidenta u vezi s prvenstvom prolaza na brvnu ne treba praviti dramu demokratskoga života i proglašavati fatalistički kraj svake civilizirane uljudenosti i tolerancije. Demokracija je nadmetanje, ali regulirano nadmetanje, a ne kaotična igra tko će jače pripremiti, ona ima zakonitu proceduru i elementarni moral koji poštuje političkog onponenta, ali iznad svega štiti opće, javne interese države i državljanu.

Nedostatak komunikacije i dijaloga u političkoj zajednici ozbiljno upozorava na to da nešto nije u redu ili s poimanjem demokracije ili s akterima demokratskoga života ili s demokratskim sustavom, kako je uređen Ustavom i zakonima. Kako je uopće moguće da se u jednoj uređenoj državi, ili u državi koja bi to trebala biti s obzirom na položaj članice najmoćnije vojno-političke organizacije na svijetu (NATO) i članice najjače gospodarsko-političke zajednice (Europska unija), nedavno pojavljuju dvojba, opasna i zabrinjavajuća s gledišta elementarne državne stabilnosti i sigurnosti: tko zapovijeda vojskom, šef(ica) države ili Vlada? Ili da se prije toga ustanove ozbiljne razlike između ustavnih i zakonskih odredbi o tome s kolikom se većinom bira predsjednik Republike, s većinom vrijedeciših glasova ili s većinom izašlih glasača? Sva sreća da nitko nije cjepidlačio s tom pravnom nepreciznošću koja bi u zemlji manje demokratske svijesti mogla izazvati kobne posljedice. U odnosu na takve suprotnosti u poimanju države i njezina redovitog funkcioniranja stalna nadvikivanja između Pantovčaka i Markova trga ili između Iblerova trga (SDP) i Trga žrtava fašizma (HDZ) o tome tko više voli zemlju i narod čine se kao zabavne točke u političkoj igri u kojoj jedni nemaju opipljivih rezultata, a drugi nemaju uvjerljivih ideja kako će, kada dođe njihovo vrijeme, ostvariti bolje rezultate.

U Hrvatskoj se dogodio, barem je takav vanjski dojam, prekid političkog dijaloga među onponentima, što i nije posebno teško zna li se da u državi i u društvu nije ni bilo zrele dijaloške političke kulture. Naša se demokracija gradi na monološkim temeljima jedne Istine i jednog Vode, i nije trebalo mnogo, možda promjena nekoliko ljudi ili približavanje izbora, da se poruše krhki i teško građeni mostovi pluralne komunikacije. Što je u svemu jaje, a što kokoš, što osobnosti, a što okolnosti, nije lako odrediti, kao u svakoj zagonetki takve vrste. Izbori su u svakoj zemlji, s velikim ili malim tradicijama pluralizma, prema semantičkoj tipologiji erogena zona demokracije; politika reagira osjetljivo, političari tašto, a puk izgubljeno u nemoći da objasni što se sve oko njega događa, pa i on bježi od svoje odgovornosti, u apstinen- ciju. Etički smisao politike trebala bi biti borba za opće dobro; njezin manje etični smisao svodi se pak na borbu za vlast, što političare različitih boja čini beskompromisnim borcima za položaje (što i ne mora biti inačica za privilegije). U toj logici političkoga suprotstavljanja onponent lako postaje neprijatelj. A tko s neprijateljem razgovara dok ne završi rat, obično poslije izbora? U pravilu to biva kasno, sjeme jednoga nepovjerenja ne daje plodove novoga povjerenja. Inzistiranjem na svome pravu i na svojoj istini na jednoj i na drugoj strani političke mape stvara se, ili je već stvoren, začarani krug u kojemu nema mjesta za dijalog neistomišljenika. Jedan američki sociolog tvrdi da se stvari pokreću među ljudima koji se ne slažu; ako se dva čovjeka u svemu slažu, jedan je suvišan. Čini se da da takva dijalektika nije privlačna našim političkim strankama jer bi morale staviti na stol, pred javnost, pred birače, svoje planove o budućnosti, a ne svoja stajališta o prošlosti, k tome upitne vrijednosti. Je li Hrvatska doista osuđena na to da do izbora, a možda i poslije njih, prati zaglušujući političku borbu koja dolazi s različitih strana i ima sve oznake razgovora gluhih: nitko nikoga ne čuje, čak i kad ga sluša? Ozbiljna se politika tako opet pretvara u estradu, a tvrdoglavi susreti na brvnu u opasnost da bace u vodu još jednu priliku za reformiranje Hrvatske.