Swot analiza

U posljednje vrijeme na vrhu se sve snažnije kočoperi moderni ‘feminizam’, koji se u rukama manjeg, ali glasnog dijela javnosti počeo pretvarati u platformu za liječenje vlastitih problema, frustracija i nesigurnosti pojedinih žena, kao i za promicanje savršeno privatnih programa, izgubivši dodir sa stvarnim problemima žena.

Ako se nešto pokazalo tvrdoglavom i konstantnom navikom zapadne civilizacije, čiju je civiliziranost Ghandi dovodio u pitanje, onda je to cijedenje duše iz svake ideje sve dok se ne izvitoperi u parodiju same sebe. Gotovo svaki pokret i ideja koji su krenuli kao samora-zumljivi i racionalni iskazi nekoga društvenog deficita u relativno kratkom roku pretvorili su se u farsu, preciznije ‘oteli’ su ih pojedinci sa sasvim osobnim agendama i problemima. U posljednje vrijeme na vrhu te duge liste sve se snažnije kočoperi moderni ‘feminizam’, koji se u rukama manjeg, ali glasnog dijela javnosti počeo pretvarati u platformu za liječenje vlastitih problema, frustracija i nesigurnosti pojedinih žena, kao i za promoviranje savršeno privatnih programa, izgubivši dodir sa stvarnim problemima žena. Za razliku od mnogih drugih područja ljudskog aktivizma, gdje ‘stvarne’ probleme nije sasvim lako definirati, u ovom slučaju to i nije teško.

Legitimni prigovori društvu tiču se nedovoljne zastupljenosti žena u najvišim društvenim ešalonima, lošijeg pristupa obrazovanju, manjkave ili nepostojanje zaštite njihovih osnovnih osobnih prava kao što je pravo na donošenje odluka o vlastitom tijelu, neadekvatne zaštite društva i države od obiteljskog i drugih oblika nasilja, nejednakosti primanja, tretmana majčinstva (posebice u pogledu spajanja karijere s majčinstvom), slabe zaštite od nerijetkog šikaniranja u poslovnom životu (pogotovo u nekim tipično ‘muškim’ zanimanjima), a što se više odmiče od ‘razvijenog’ svijeta to problemi postaju bizarniji. Tako u nekim Zapadu prijateljskim zemljama na Bliskom istoku žene ne mogu voziti automobil, a u Saudijskoj Arabiji, primjerice, moraju zakonski imati muškog skrbnika od kojeg moraju dobiti dopuštenje za neke osnovne stvari. Ako nema muža ili brata, to može biti i njihov vlastiti sin, čime je nastranost dovedena na sasvim novu razinu. U Africi je vrlo popularno genitalno sakačenje, odnosno rezanje klitorisa djevojčicama, u svrhu inhibiranja njihove seksualnosti, zanimljiv običaj koji se počeo polako prenositi s imigracijom i na teritorij zapadnih zemalja. Tada je, naravno, počeo i dobivati veću pozornost tamošnje javnosti.

No na tom istom Zapadu stvari su za određenu skupinu žena nešto drugačije. Uočljiv je vrlo jasan trend – žene iz srednje klase otele su feminizam. Unutar toga kampa postoji i daljnja segregacija, pa se sve češće može čuti i još jedan pridjev pri definiranju dotične skupine ‘feministica’ – bijele. Većina njih, naime, uopće se, ili u zanemarivoj količini, u životu sreće s navedenim preprekama i problemima jer ih muž ne tuče, jer imaju karijere i solidna primanja, jer se za njihovu djecu brine netko drugi, jer u svojoj okolini ne nailaze, ili se to rijetko događa, na relevantne slučajeve muške diskriminacije. Nijedna žena vjerojatno nije imuna na neki oblik diskriminacije, ali za srednju i višu klasu žena na Zapadu to su više iznimke, nego pravilo.

U takvim okolnostima počeo se razvijati sasvim drugačiji, osobniji oblik ‘feminizma’, kakav se često može vidjeti u britanskom Guardianu i medijima koji se vole smatrati liberalnima i progresivnima. Osim povremenog bavljenja spomenutim problemima, koji za mnoge ‘aktivistice’ i nisu više toliki problem, na tim se stranicama sasvim ozbiljno bavi nekim sasvim drugim ‘ženskim pitanjima’. Ono što im je svima zajedničko jest stanoviti paradoks, riječ je zapravo o obračunu žena s drugim ženama, a plemenitost njihove motivacije je, blago rečeno, upitna. Nekoliko je tako vrlo popularnih tema, iznimno dobro zastupljenih, kako u medijima, tako i na društvenim mrežama.

Možda najfrekventnija obračun je ‘feministica’ s pokazivanjem ženskog tijela i, posredno, s kriminaliziranjem muške želje za njegovim gledanjem. Bilo kakvo javno ‘pokazivanje kože’, a problem je što je redovito riječ o vrlo zategnutoj, mladoj i privlačnoj koži, postalo je pitanje života i smrti za te feministice. Neugodne i neizbježne kontradikcije takvog predbacivanja slobodnoga korištenja vlastitim tijelom od strane drugih žena jednostavno bodu oči. Primjerice, kada je u pitanju pobačaj, njihovo pravo na korištenje i raspolaganje vlastitim tijelom neupitno je, ali kada se smiješte polugole s jumbo-plakata i stranica novina, stvari se odjednom stubokom mijenjaju. Postoje granice u kojima se tim tijelom smije slobodno koristiti, očito smatraju neke ‘feministice’. Nadalje, tu je i taj mali problem cijelog niza uspješnih i bezobrazno bogatih žena koje su se svjesno, namjerno, počesto i vrlo rado, koristile svojom seksualnošću i fizičkom privlačnosti u promociji svoje karijere. Nedavno je poznata pjevačica Rihanna izvlačila i muške i ženske obožavatelje iz publike i, rječnikom feminizma, seksualno ih napastvovala na pozornici. Njezina kolegica Beyonce jednako je tako češće gola, nego odjevena, kao i hrpa drugih više ili manje poznatih žena, no trebalo bi ih biti sram, veli ‘ženska policija’. S obzirom na to da nije lako spojiti slobodu korištenja tijelom s prigovorom na takvo korištenje tijelom, stvar se prebacila na muškarce. Nisu stoga krive te zavedene, naivne i maloumne žene, već zli i dijabolični muškarci koji su kreirali svjesno i namjerno društvo temeljeno na hipersensualiziranju žena. Njihova perverzna glad za golim ženskim tijelima na svakom zidu razlog je ovakvom zahirenju mladih, zaluđenih djevojaka koje to inače nikada ne bi.