Drusmanje europskoga političkog sustava nastavilo se i ovog tjedna u Poljskoj i Španjolskoj, doduše u različitim smjerovima usklađenim sa širim karakteristikama dvaju naroda. Trend okretanja leđa birača etabliranim strankama koje se više-manje uredno smjenjuju na vlasti, potvrđen je ponovno, premda na izborima ‘nižeg ranga’ koji neće izravno urodit promjenom državnih politika. Samo zasad, jer objema zemljama predstoje parlamentarni izbori do kraja godine kada bi se ti rezultati ‘na malo’ mogli preliti u nešto veće. Tako je na poljskim predsjedničkim izborima iznenađujuće briljirao relativni anonimni Andrzej Duda, koji je tako pokazao i da u konzervativnoj Poljskoj nose najnoviju političku modu. Za razliku od južnih članica poput Grčke i Španjolske, koje su proteklih godina počele snažno zaokretati ulijevo, Poljacima najbolje stranke u ponudi izgleda nisu bile dovoljno konzervativne.
Nakon više od deset godina u hladovini, stameno desna, nacionalistička i euroskeptična stranka Zakon i pravda uspjela je zabilježiti hvalevrijednu pobjedu na nacionalnoj razini i uzdrmati uhodan politički sustav. Naravno, u skladu s već provjerjenim narativom, Duda je srčano obećavao promjene, a glasači gladni upravo toga njegovu su namjeru honorirali. ‘Oni koji su glasali za mene, glasali su za promjenu’, plastično je objasnio pristaša nakon pobjede. ‘Danas možemo promijeniti Poljsku’, najavio je, iako nije sasvim jasno zašto bi Poljac toliko vapili za promjenom. Duda, koji je pobijedio s 51,5 posto, inače nema posebno utjecajnu ulogu u okviru poljskoga političkog sustava, ali ima mogućnost veta i predlaganja zakona.
Jedna od rijetkih zemalja koje su veliku krizu samo fotografirale iz daljine i koja je tijekom tranzicije drastično ojačala svoj utjecaj unutar europskoga kluba iz nekog razloga silno hoće promjenu. Čuđenju nema kraja, odgovor na pitanje odakle toliki euroskepticizam u šestoj ekonomiji Europske unije koja je tu uniju čekala kao kišu sušna godina i od nje profitirala nesumnjivo najviše od svih ‘novih’ članica, zaslužuje detaljnije istraživanje. Iz ureda je, nalik jednom drugom predsjedniku, šokantno istjeran aktualni šef države Bronislaw Komorowski usprkos, ili zahvaljujući, potpori vladajuće Građanske platforme.
Drug je sličnost s jednom jugoistočnom članicom EU i razbacivanje obećanjima usprkos ograničenim ovlastima, pa je tako Duda najavio povlačenje zakona prema kojem je povećana dob za umirovljenje, dizanje porezne osnovice za porez na dohodak i prisiljavanje banaka na konverziju kredita u švicarcima u domaću valutu. Sličnosti tu prestaju, Poljska stabilno i kontinuirano gospodarski raste gotovo bez predaha, svi su je veći potresi zaobišli, izgradila je nemali politički utjecaj u EU, riješila se elegantno velikog viška nezaposlenih radnika izvevši ih u druge države EU i iz fondova Unije izvukla puste milijarde eura. Birači bi ipak nešto novo, nešto divlje, a analitičari potresi pokušavaju objasniti nerazmjerom u distribuciji novostvorenog bogatstva, kako klasno, tako i geografski (istok zemlje, koji je uglavnom glasao za Dudu siromašniji je). Novi, 43-godišnji predsjednik trenutačno je zastupnik u Europskom parlamentu, gdje je jamačno iznutra sabotirao neprijatelja. I dok u nizu europskih prijestolnica vlada briga zbog mogućih promjena u poljskom stajalištu prema EU, London vjerojatno slavi. Duda bi, kao i britanski premijer David Cameron, rado vratio dio ovlasti iz Bruxellesa u nacionalni sustav, pa je za očekivati približavanje Poljske i Ujedinjenog Kraljevstva u slučaju da Zakon i pravda ponovno uspjeh na parlamentarnim izborima. S druge strane, manje je izgledna promjena poljskog stajališta o slobodi kretanja radnika, jednog od ključnih ‘ventila’ za domaću ekonomiju.
Za razliku od poljskih, španjolski lokalni i regionalni izbori imaju barem elementarno objašnjenje motiva. Zemlja je i dalje u vrlo lošem stanju, nezaposlenost iznimno visoka, pogotovo među mladima, pa se je zov promjena lakše razumjeti. Dvostranački sustav koji je od pada Francove diktature nedodirljiv toliko je okostao i uronjen u korupciju da je bilo samo pitanje vremena kada će ga novi vjetrovi načeti. Pučka stranka premijera Mariana Rajoya nominalno je pobijedila osvojivši najviše glasova na nacionalnoj razini, ali je izgubila sve svoje apsolutne većine i više ne može obnašati vlast bez drugih stranaka. Španjolci kad su ušli, ušli su, pa se sada za naklonost birača nagurava mnogo stranaka, među kojima se ističu Podemos, ozbiljan natjecatelj za parlamentarne izbore s tvrdo lijeve strane spektra, i centristički Ciudadanos.
