Hoće li Angela Merkel izgraditi Hrvate u BiH kao strateške partnere

U Sarajevu nakon Erdogana dolaze papa Franjo pa Angela Merkel. Za razliku od Erdogana, koji je stigao na mjesto svoje prve velike europske pobjede, Merkel stiže na mjesto na kojem je omjer između financijskog ulaganja i učinka ulaganja apsolutno porazan.

Velika je državnička gužva u BiH ovih dana. Upravo je u moderniziranoj sultanjskoj maniri Bosnom prohijao turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Već sljedeći tjedan stiže papa Franjo, odmah poslije njega njemačka kancelarka Angela Merkel. Putin se još nije najavio, ali radi na tome. Bosna i Hercegovina ponovno je u žarištu geopolitičkih preslagivanja i stvaranja novog poretku u Europi i posebice na Balkanu. Jake karte pritom nisu u rukama Zapada, one tradicionalne, nekoć kršćanske Europe čiji je utjecaj na budućnost EU obrnuto proporcionalan njezinim ulaganjima u održavanje i izgradnju države BiH u posljednjih dvadeset godina.

Turski je predsjednik Erdogan stigao u BiH kao u svoju zapadnu provinciju. Federacija BiH nakon višedesetljetnog je rada i ulaganja njegova neupitna, stabilizirana utvrda, dio ‘turskog svijeta’. Tu više ne mora demonstrirati snagu kao što je to činio prije nekoliko godina kad je u srcu zapadnje Njemačke uoči sastanka s kancelarkom Angelom Merkel s impozantna skupa svojih turskih sunarodnjaka u frankfurtskoj sportskoj dvorani poslao poruku da su su oni i islam dio europske tradicije i da ni od koga ne traže ulaznicu.

U osvojenoj BiH Erdogan je za svoga programski nabijenog posjeta mogao pokazati superiornost i državničku širinu, posvećujući pozornost svim državnim multinacionalnim strukturama koje ne funkcioniraju, obećavši novih pedeset milijuna eura kredita za male poduzetnike, svoje poduzetnike, da bi se tek na kraju posjeta posvetio izvoru svojeg utjecaja u BiH – islamskoj zajednici, vjerskoj i političkoj.

Sljedeći tjedan u BiH, u Sarajevu, stiže papa Franjo. Katolička crkva kao višestoljetni tradicionalni eksponent stare Europe u kulturnom, političkom i vrijednosnom smislu u stalnom je uzmicanju u BiH u posljednjih dvadeset godina. U nekim predjelima u kojima su bila središta islamizacije BiH, poput Konjica, Travnika, Kaknja, Zenice, položaj Katoličke crkve u nekim je razdobljima bio modelski i ideološki usporediv s progonima kršćana kakve smo poslije gledali na Bliskom istoku. Bilo je tu svega: od obrednih ili vjerski motiviranih ubojstava u ratnim i prvim po ratnim godinama do suptilnijeg progoni i marginalizacije u kasnijem razdoblju. No za razliku od prethodnih papa, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., nisam sigurna da papa Franjo ima i spoznaju i senzibilitet za tu politiku. Pitanje je koliko ga na promišljanje tog problema, kao početnu točku svake strategije, može potaknuti ovotjedni posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

Drugi tradicionalno jaki eksponent stare Europe u BiH, germanska politika, stiže odmah poslije pape Franje u obliku njemačke kancelarke Angele Merkel. No za razliku od Erdogana, koji je stigao na mjesto svoje prve velike europske pobjede, Merkelova stiže na mjesto na kojem je omjer između financijskog ulaganja u izgradnju države i učinka tog ulaganja apsolutno porazan. BiH kao država dosad se održala zahvaljujući europskom novcu – njime se financiraju stotine ministara i dominstara po entitetima, kantonima i županijama, njime je stvoren birokratski parazitski sustav čiji je cilj vlastito održavanje. Sadržaj i supstančiju pokupili su Erdogan i Putin, izvan sustava. Nakon tolikog financijskog ulaganja stara Europa stigla je do stanja u kojem Bošnjaci političku nadu vide u Erdogana, Srbi u Putinu, premda ni jednima ni drugima nisu mrski europski standard i europski novac. Politika Hrvata u BiH, ako se to tako može nazvati, cijelo je to vrijeme bila usredotočena na politički inženjeriranje održavanja određenih političkih grupacija, i to čak ne ‘u vlasti’, već samo ‘pri vlasti’. Pritom su izgubili svaki realni utjecaj i ostali intelektualno potkapacitirani za pariranje novim izazovima u BiH, koji su daleko iznad lokalnih.

Hrvatska politička retorika, koja se u takvu okružju svodi na lokalnu priču o trećem entitetu i hrvatskom kanalu, u igri viših globalnih ciljeva nikomu ne može biti ozbiljna partnerica, već uglavnom moneta za potkusurivanje. Kratkoročno tu promjene nisu moguće. Tek srednjoročno postoje neki izgledi ako Angela Merkel, ljutita na nerazmjerni između uloženog i dobivenog u BiH, odluči početi jačati i izgrađivati Hrvate kao strateške partnere. Baš kao što je to sustavno činio Erdogan s Bošnjacima, a Putin sa Srbima. I ako političko vodstvo Hrvata ne bude bježalo iz škole.