Od devedesetih do danas Albanija je doslovno, izašavši iz bunkera na čistinu, doživjela pravu ekspanziju u svakom segmentu. Ješću Grka i Rimljana, trsi se u 21. stoljeću sustići europske civilizacijske trendove.
Nas se devetero zaputilo iz Splita u sedam ujutro i dok smo još izlazili iz grada, Ivan je svima napomenuo da provjere imaju li putovnice. Inače, dan ranije kontaktirala sam albanski konzulat u Zagrebu i izričito su naglasili da posjetitelji iz članice EU ulaze s osobnom u zemlje bivše Jugoslavije (osim Kosova), a u Albaniju s biometrijskom osobnom ispravom ili s putovnicom. Budući da u Hrvatskoj još ne izdaju takve osobne isprave, jasno je da se može ući samo s putovnicom. I jasno je da smo je svi ponijeli. Tri granice prešli smo s osam putovnica uvjereni da ih je devet. Tek na albanskoj shvatili smo da smo u kombiju imali slijepog putnika koji uopće nije bio svjestan toga. Ipak smo Dalmatincu i čovjek je očekivao da mu je žena uzela putovnicu. Ali što sad? Granični je policajac već bio pored vozačevog prozora i zatražio su dokumente. Predali smo osam putovnica i jednu ‘običnu’ osobnu, koju je na sreću imao onaj deveti. Provjerila je potrajala, svi smo zavedeni u računalo, zbog čestih krijeumčarenja i šverca. No granicu smo uspješno prešli osam + jedan. Očito zagrebačka informacija još nije ušla u primjenu na albanskom graničnom prijelazu.
Crnogorska strana Skadarskog jezera, najvećeg jezera na Balkanskom poluotoku, nacionalni je park i zauzima dvije trećine površine jezera. Albanskoj strani pripada preostala trećina, a jezero je i dobilo ime prema albanskom gradu Skadru (grč. Skutari). Bio je prijedlog s albanske strane da se obje strane povežu mostom, ali crnogorske vlasti nisu podu-prle taj projekt. Čitavo Skadarsko jezero ukraseno je Goricama, otočićima prekrivenim bršlanom i narom. Na skrovitim i turistički neprijatima mjestima krije se petnaestak pravoslavnih manastira, koji su za političku i duhovnu povijest Zete od iznimne važnosti. Nakon Skadra nizali su se Drač, Lezshe i još neka mjesta koja baš nisu ulijevala povjerenje da ćemo se nagledati ljepota. Čitav pojas od Drača do Tirane spoj je planinsko-mediterranske prirode. Raslinje uz riječne obale prekrijeo je ostacima vrećica, smeća, a voda je izrazito blatnjavo smeda.
Vozili smo kilometrima i kilometrima tvz. autocesta, čiju je gradnju svojevremeno Hoxha zabranio kako bi na taj način spriječio slijetanje ‘neprijateljskih’ aviona. Danas je asfaltirani dio autoceste sasvim pristojan, ali mora se oprezno voziti jer nikad nisiguran gdje završava ta ‘normalna’ cesta i započinju ostaci Hoxhine. Prije ulaza u predgrade Tirane uz cestu je nanizana galerija kuća na čijem su krovu precizno postavljeni bojleri (kao kolektori), a s druge raskošna zdanja bogataša. Buljili smo kroz prozor pokušavajući sve zahvatiti pogledom. Tako smo uočili običnu praznu betonsku garazu od nekih desetak kvadrata u kojoj čovjek u bijeloj kuti, dakle frizer, šiša mušteriju, a pred njim je samo stolić s ogledalom naslonjenim uza zid. Malo dalje moderna benzinska postaja s crpkama u čijoj unutrašnjosti nema ni pulta ni polica s artiklima, već samo jedan gospodin koji sjedi u toj potpuno praznoj prostoriji kao s jednim zadatkom — čuvati tu crpku. Sto metara dalje opet crpke. I to načkane s jedne i druge strane. Inače, poznato je da Albanci, koji do prije dvadeset godina nisu imali automobile ni izgrađen promet, danas voze samo najbolje. Mercedes je marka broj jedan i to prilično recentni i ‘nabijani’ dizelaši GLA klase. Primjera radi, pred jednom su izrazito trošnom kućom bila parkirana tri nova Mercedesa, a uz njih postavljena kolica s pipom umjesto umivaonika. Desetak kilometara dalje slijedi revija velikih salona namještaja i opet gusto poredanih slijeva i zdesna kao maločas crpke. Nakon nekoliko minuta — nova djelatnost. Doslovno na svakom metru po jedno crijevo pri-čvršćeno kamenom o zemlju iz kojeg voda pljušti u zrak, a vlasnici tih improviziranih pronaica simul-tano rukama i dozivanjem navode vozače da stanu kod njih oprati auto. Na svakoj od tih pronaica piše albanskim ‘Lavaszh’. Kasnije su nam objasnili da su sve tri navedene djelatnosti vodeći poduzetnički biznisi u Albaniji. Čitava obitelj zajednički radi dok se svi iz obitelji ne ‘skuče’. Zaraduje se za kožnati namještaj, skupi automobil i gradnju kuće, i u svemu tome nema natjecanja. Ako je susjedu ili rodaku uspio biznis s namještajem ili crpkom, svi oko njega kreću u isti posao jer vjeruju u uspjeh i za sve ima posla i to na istom četvornom metru.
