Festivali stripa

Kao djeca i tinejdžeri gutali smo Zagora i Dylana Doga, no u jednom smo ih trenutku prerasli i trebalo nam je nešto ozbiljnije. Zovu ga devetom umjetnošću, zarazom koja se zaradi u djetinjstvu i ne možeš je se riješiti cijeli život. Na strupu su odrasle generacije od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća. Klinici su se odricali džeparca za užinu (obično si strip mogao kupiti za cijenu dvije užine), ‘džoralu’ su se izdaja u kvar-tovima, popularna skloništa punila su se junacima – Alanom Fordom, Zagorom, Mr. Noom, Martijem Misterijom, Dylanom Dogom itd. Strip je bio masovna pojava na koju nitko nije bio imun. A onda je sve u jednom trenutku stalo. Došlo su nezahvalne 90-ih i rat. S tržišta su preko noći nestali izdavači i o stripu više nitko nije previše razmišljao. Međutim, ta deveta umjetnost nije nestala, samo se na neko vrijeme sakrila. Danas mnoge industrije vuku korijene iz stripa (marketinška, filmska, dizajnerska, tržište igrica) i on se više ne smatra šundom i dječjom literaturom. Stripovi dobivaju književne nagrade, a crtači imaju priznat status. U svijetu nema baš mnogo zemalja koje se mogu pohvaliti kvalitetnim i priznatim autorima stripa kao Hrvatska (od pokojnog Maurovića, Neugebauer, Devlića, Kordeja, Žeželja, Macana, Biukovića, Matakovića do Talajića, Sudžuke, Parlova i još mnogih). Svaki je prema specifičnom načinu crtanja prepoznatljiv u svijetu.

Danas se ta masovna pojava preobrazila u tržište luksusa. Strip se sreo na jednu nišu kolekcionarske publike koja je izbirljiva i zahtjevna. Ta publika cijeni kvalitetu sadržaja, ali i estetiku, voli dobar crtež, dizajn i prijelom te želi dugotrajno posjedovati takva izdanja. Strip se, uz iznimku još popularnih kiosk–izdanja junaka, odmetnuo u elitizam kakav si mogu priuštiti samo rijetki jer izdanja kakva vidamo na sajmovima stoje između 100 i 250 kuna. Na hrvatskom tržištu postoji nekoliko odličnih izdavača; sve što u svijetu vrijedi, kod nas izađe prije ili poslije, a najpopularnije su američka, francuska, belgijska i talijanska škola. Razvilo se i tržište strip–knjižara, kojih je tri u Zagrebu i jedna u Đakovu. Imamo i dva festivala stripa na godinu (nedavno održani Crtani roman u Zagrebu i Makarski strip festival) koja svake godine bilježe sve više posjetitelja. Na prvi pogled čini se da strip–scena cvjeta, no to nije točno. Strip–revije na području Jugoslavije gasile su se ako su imale ispod 25 tisuća prodanih primjeraka, a danas može biti sretan izdavač koji na malom tržištu kao što je hrvatsko uspješno s nakladom od tri tisuće primjeraka. Jedan od najcjenjenijih u Hrvatskoj jest Fibra, koja je postala sinonim za nešto drukčije.

– Generacije koje su 70–ih i 80–ih odrasle na strigu spoznale su u jednom trenutku da za njih više nema ponude na tržištu. Kao djeca i tinejdžeri gutali smo Zagora i Dylana Doga, no u jednom smo ih trenutku prerasli i trebalo nam je nešto ozbiljnije. Svoje interese nismo tada mogli zadovoljiti jer profesionalni izdavači nisu u ponudi imali stripove za odrasle. Tako su fanovi zapravo postali izdavači – ispričao je Marko Šunjić, vlasnik Fibre koja se smatra glavnom izdavačkom kućom za luksuzna i kvalitetna izdanja stripova. Šunjić je po struci informatičar, odnosno programer, od čega i danas živi, a Fibra mu je svojevrstan hobi. – Nakon duge stanke vratio sam se stripu i oduševio se moći tog medija. Proučavao sam razna talijanska, francuska, japanska izdanja, posjećivao festivalove, naručivao stripove na internetu i shvatio koliko se toga nudi na globalnom tržištu. To sam prije gotovo deset godina želio podijeliti s drugima i ta izdanja vidjeti na hrvatskom jeziku – govorio Šunjić, dodajući da je izdavao one stripove koje je i sâm htio čitati, urednički izbor provodio je s malo razmišljanja i mnogo emocija. Imao je pritom osjećaj slobode jer od stripa nije zarađivao kruh. Volonterski pristup pokazao se jednim mogućim u toj industriji.

Osim Fibre na hrvatskom tržištu postoji još nekoliko izdavača kao što su Libellus, Strip agent i Bookglobe, no oni uglavnom izdaju kiosk–izdanja, koja imaju veću komercijalnu i financijsku važnost od Fibre. Do sada je Fibra objavila 350 naslova u prosječnoj nakladi od petsto primjeraka, a prosječni čitatelj njezinih crtanih romana muškarac je iznad trideset godina, s time da, kaže Šunjić, u posljednje vrijeme sve više raste interes ženske publike za strip–literaturu. – Žene i inače čitaju više od muškaraca, ali nikad se nisu smatralo strip–publikom. Danas se na sajmovima stripa pojavljuje mnogo žena koje ne zanima crtani roman s akcijskim prikazom junaka, već izdanja koja obrađuju intimne svjetove i univerzalne priče koje ih emotivno uključuju. To su, recimo, popularni crtani roman ‘Perzepolis’, koji je najprije bio strip, a tek nakon toga snimio se kulturni animirani film, ili ‘Svagdanja borba’ – ističe Šunjić. Najpoznatiji su Fibrini naslovi ‘Maus’, koji je dobio Pulitzerovu nagradu, ‘Čuvari’, ‘Sandman’, ‘Eternaut’ itd. Sve su to grafičke novele, književna djela u obliku stripa. Mnogi smatraju da je dvjesto kuna previše novca za jedan strip, ali Šunjić tvrdi da, s obzirom na broj stranica, to nije mnogo. Usporedio je stripove s knjigama.