Home / Biznis i politika / 1. Nastavak poslovanja

1. Nastavak poslovanja

Ni 16. ozbiljniji pokušaj uređivanja instituta stečaja od osamostaljenja neće proći glatko. Ne u Saboru, nego u praksi. A praksa je ono što se računa. Bez namjere da se opredjeljujemo, nastojali smo sa svih strana rasvijetliti dobre i loše strane propisa koji bi već 1. srpnja trebao stupiti na snagu. Njime se htjelo doskočiti svim predstečajnim ‘rupama’ i vratiti opciju da tvrtka u stečaju ima pravo ponovno oživjeti. Dakle, predstečajne su nagodbe (skoro) mrtve! Živio stečaj! Bar do provjere ustavnosti.

Istina, takvo je karikiranje ‘kraljevskoga’ uzvika pomalo pretjerano, jer nagodbe nisu potpuno mrtve (mrtve su samo znane u Linićevu obliku), a ni stečaj nije potpuno živ, jer mu stručnjaci zamjeraju štošta. No kada se sve zbroji i oduzme (a pod time mislimo na sve ‘pro et contra’ argumente Liderovih stručnih sugovornika), ni 16. ozbiljniji pokušaj uređivanja instituta stečaja od osamostaljenja neće proći glatko. Ne u Saboru nego u praksi. A praksa je ono što se računa.

Novim se zakonom htjelo doskočiti svim ‘rupama’ predstečajnih (a bilo ih je) i vratiti opciju da tvrtka u stečaju ima pravo ponovno oživjeti. Divna namjera. Pa u čemu je problem?

Sa studija Poslovnog prava i ekonomije ZŠEM-a, koji vodi Ljerka Mintas Hodak, poručuju da su uočene brojne praznine i protuustavnosti pa će se sigurno dogoditi i više prijedloga za ocjenu ustavnosti. Vrlo vjerojatno novi će se zakon brzo morati mijenjati.

Zakon je zanemario i preporuke Europske komisije za pomoć malim poduzetnicima u teškoćama, koji nemaju dovoljno znanja i iskustva da bi sami proveli tako kompliciran postupak. Zato je Komisija preporučila da takvim poduzetnicima sud može imenovati osobu koja bi im mogla sastaviti dokumentaciju – odgovaraju sa ZŠEM-a upozoravajući da će se najveća posljedica osjetiti u proljeće 2016. godine.

Naime, temeljem tog zakona obveza je Fine da za sve tvrtke s blokiranim računom podnese prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Tu, kažu, postoje dva problema. Prvi se očituje u činjenici da Fina mora podnijeti prijedlog za otvaranje skraćenoga stečajnog postupka za sve tvrtke koje nemaju zaposlenih i to do Nove godine. Dosad je to inicirala Porezna uprava nakon što je provjerila da određena tvrtka nema imovine, ali prema novom se pravilu taj podatak više neće tražiti. Zbog toga će biti oštećeni svi vjerovnici, jer je nesavjesnim dužnicima dovoljno odjaviti zaposlene, ‘maknuti’ imovinu i tvrtka će se brisati bez podmirivanja obveza. Samo će iznimno vjerovnici koji su spremni podmiriti troškove stečajnog postupka moći spriječiti takvo automatsko otvaranje i zatvaranje stečajnog postupka.

Drugi je problem što uza zakon nije napravljen proračun troškova koji će se pojaviti kod obveze isplate osiguranog dijela plaće radnika (za tvrtke s jednim i više zaposlenika) temeljem Zakona o osiguranju potraživanja radnika u stečajnom postupku, kategorički su na ZŠEM-u.

Na preporuke Europske komisije zanemarene u novom zakonu upozorava i Zvonimir Jelinić, profesor na osječkom Pravnom fakultetu. Predstečajne nagodbe sada se u cijelosti vraćaju u ruke sudova, a Fina se pozicionira kao tijelo koje daje tehničku podršku. – Takva je shema sustava upitna s aspekta učinkovitosti. S jedne strane sudovi dosta dobro kapacitirani sa sucima (mi smo jedna od država EU s najviše sudaca) pa ne vidim razloga zašto sudovi ne bi bili ekspeditivni prilikom provođenja postupka predstečaja. S druge strane, kada uzmete u obzir kako stvari funkcioniraju u praksi, jasno je da je ta ekspeditivnost povezana s nizom drugih problema.

Trebalo je ostaviti Finu i nagodbena vijeća, ali dobro razmotriti i propisati tko može sudjelovati u radu tih nagodbenih vijeća i pod kojim uvjetima. Kada bi to bili neovisni i nepristrani ljudi, ne vidim razloga zašto se predstečaj ne bi provodio pred agencijom – uvjerava Jelinić dodajući kako zbog svega toga misli da je zakon korak – nazad!

Uspoređujući Konačni tekst Stečajnoga zakona sa sada važećim ‘predstečajnim’, odvjetnik Damir Barisić zaključuje da će biti još manje uspješno sklopljenih predstečajnih sporazuma nego što je to bio slučaj s nagodbama, ne samo zato što su ‘podređene’ stečaju nego zbog rigoroznosti rokova i (pre)visoko postavljenih granica za prihvaćanje predstečajnih sporazuma. S druge strane, stečaj ima više šanse.

S obzirom na to da taj isti Konačni prijedlog Stečajnog zakona iznova u sustav uvodi pravila o stečajnome planu, za očekivati je da će u znatnoj mjeri porasti broj stečajnih postupaka koji će biti završeni donošenjem stečajnoga plana. Naime, 2012. godine stečajni je plan gotovo potpuno eliminiran iz sustava, a ono što je u zakonu preostalo bilo je uglavnom neprovedivo u praksi i podrazumijevalo je provođenje samo jedne mjere: prijenosa imovine stečajnog dužnika na novoosnovanu pravnu osobu, uz prodaju/unovčenje poslovnog udjela.

Time se stjecatelju ostavljalo da sam razrješuje odnose s razlučnim vjerovnicima, a vjerovnici su se trebali namirivati iz ostvarene kupnje za poslovni udjel. Nije mi poznato da je ijedan stečajni plan takve vrste u posljednje tri godine sastavljen i da su ga vjerovnici odobrili, tako da je posve logično da se sada vraćaju norme koje su omogućile stečajni plan za Pevec i druge stečajne dužnike koji i danas normalno posluju zahvaljujući angažmanu stečajnih upravitelja i podršci vjerovnika – kategoričan je Barisić.

Ivan Miloloža, predsjednik Uprave Munje, priznaje da novi prijedlozi imaju prednosti – skratit će se vrijeme postupanja, eliminirat će se mogućnost preglašavanja vjerovnika, stečaj više neće značiti automatsku likvidaciju. No podosta je ostalo ‘nepokriveno’, rečimo činjenica da su mnoge tvrtke u gabuli zbog nemogućnosti naplate vlastitih potraživanja.

Ako je moja tvrtka u blokadi 120 dana, pokreće se stečaj i imovina mora na dražbu. U četvrtoj dražbi imovina se može prodati za kunu. Što ako sam podignuo tužbu protiv dužnika koji moj tvrtki nije platio, zbog čega je tvrtka i upala u probleme? Tužbu službeno pokreće moja tvrtka. Recimo da sud dosudi u korist moje tvrtke. Kome se uplaćuju utužena sredstva? Bivšem ili novom vlasniku kojemu su otpisani dugovi, a tvrtku je kupio za kunu – pita (se) Miloloža. Dodaje kako nije sretan ni s rješenjem da se stečajni upravitelji odabiru metodom slučajnog odabira. Gdje je u tome kriterij iskustva?

Tomislav Đuričin iz HUP-ove Udruge malih i srednjih poduzetnika ujedno i predstečajni upravitelj upozorava da i u sadašnjem Stečajnom zakonu postoji odredba da jedan stečajni upravitelj kod jednog suca može imati najviše tri otvorena stečaja, čime se mogao spriječiti odabir prema ‘babi i stričevima’. S ostatkom je zakona zadovoljan, prije svega činjenicom da se postupak predstečajne nagodbe skraćuje.

Dobro je što je poostrena i dostava popisa obveza dužnika, jer se već na početku postupka od dužnika traži da navede sve svoje obveze, pa ako se dogodi da je iznos utvrđenih tražbina deset posto veći od iznosa obveza prema vjerovnicima koje je dužnik naveo u prijedlogu, postupak se obustavlja. Vjerovnici će tako biti upoznati s visinom obveza već na početku postupka predstečajne nagodbe. Jedna je od važnih novosti i to što će u postupcima nagodbe Poreznu upravu zastupati Državno odvjetništvo, kako je to i u stečajnim postupcima, koje je, ako je planom restrukturiranja predloženo smanjenje tražbine države, dužno zatražiti prethodnu suglasnost ministra financija.

U zakon se ponovno uvodi i mogućnost nastavka poslovanja u okviru stečaja, čime se otvara mogućnost za uspješne priče poput Peveca – uvjerena je Đuričin.

I HUP-ova pravna savjetnica Milica Jovanović sretna je što će novi zakon ubrzati postupke. Ne očekuje da će predstečajnih nagodbi biti koliko dosad, ali one, kaže, ne bi ni smjele biti dugoročna mjera, uostalom, stečajni plan koji se ponovno vraća u stečajni postupak, s ciljem sređivanja poslovanja, postavlja pitanje potrebe predstečajne nagodbe kao instituta.

S time se slaže i odvjetnik Mićo Ljubenko, koji pojašnjava da novi zakon ukazuje da koncept predstečaja više nije obveza, nego pravo. Kada nastupe uvjeti za stečaj, gubi se pravo na pokretanje predstečaja, a zakonska je pretpostavka za to 60 dana neprekinite blokade računa. To je, kaže, samo jedan od kriterija razlikovanja savjesnih dužnika koji moraju imati šansu i onih koji su se samo koristili predstečajem kako bi prolongirali svoje stanje i dovršili tekuće poslove.

Nije važno hoće li biti mnogo ili malo predstečajeva, važno je da kroz njih mogu proći samo savjesni dužnici. Naime, financijsko restrukturiranje bez zakonskog okvira u pravilu nije moguće. Za to postoje razlozi, što je dokazala i praksa. Pokušavalo se u slučajevima Dalmacijavino, Dioki i Dalekovod postići razna sporazumna rješenja ili aranžmane izvan formalnog postupka. Imamo sustav blokade svih računa ovršnim ispravama. To otežava donošenje bilo kakvog rješenja koje bi obuhvatilo sve takve vjerovnike, što je vrlo teško i zato nam treba zakonsko rješenje koje djeluje na sve – ocjenjuje Ljubenko dodajući da novo rješenje smatra vrlo dobrim jer će uvesti izvjesnost u sudbinu dužnika i prava vjerovnika.

Poduzetnici u pravilu samo žele točnu i konačnu informaciju čim prije, pri čemu pristaju i na negativnu informaciju. To je ono što pravosuđe rijetko može ponuditi poduzetnicima – sada će moći dati brz i jasan rezultat gospodarstvu. U prometu neće moći ostati oni koji dugo generiraju dugove uz vlastitu blokadu. Rok od 120 dana u tome se dugo vagao i Ljubenko misli da je to dobra mjera. – Budući da se vraća i mogućnost stečajnog plana, moguće je i uspješno izaći iz stečaja, ako to vjerovnici žele – kategoričan je.

Jelinić, međutim, upozorava da su ‘rupe’ u sadašnjem zakonu bile ‘pokrivene’. Primjerice o vjerodostojnosti prijavljenih tražbina i sada se može i treba voditi računa, i sada je povjerenik nagodbe dužan ispitati i pregledati tražbine, pri čemu nagodbeno vijeće nadzire rad povjerenika, a stajališta je i da je sada nagodbeno vijeće u svakom pojedinačnom slučaju prilikom sastavljanja tablice ispitanih tražbina dužno provjeravati i utvrđivati vjerodostojnost prijavljenih tražbina.

Sastav tih vijeća nije bio na razini zadatka i posla koji su ti ljudi obavljali! Nevjerojatno je da nitko od članova nagodbenih vijeća nije posumnjao da su neke od tražbina sumnjivoga karaktera. No Zakon se čitao između redova pa su se tražbine jednostavno potvrđivale i kao takve ulazile u listu priznatih tražbina – poručuje Jelinić neizravno sugerirajući da je u praksi problem uvijek u – provedbi zakona.

Bivši Liderov ‘pravni’ novinar Ivica Grčar, koji ni u mirovini ne miruje, sumnjičav je prema novitetima jer što su ubrzane mijenjani stečajni propisi rasle su i zloupotrebe stečaja, čemu su nedvojbeno pridonosile nedorečene promjene propisa. – Stečajni postupak sreo se uglavnom na likvidacije formalnopravno postojećih tvrtki, naravno prethodno lišenih imovine i nekretnina. Pa to su i prije stečajne likvidacije ‘mrtvaci’ jer ne može biti tvornica ako nema zemljišta, proizvodnih hala, tehnologije, zaposlenika. Ništa se važnije neće promijeniti ni nakon predloženih izmjena.

Sjećam se kako su se obećavale velike promjene kada je ozakonjeno da vjerovnici predlažu stečaj umjesto nadležnih tijela državne uprave. Ili kako se najavljuvalo propisivanje preustroja dužnika umjesto dotadašnje prisilne nagodbe stečajnih vjerovnika i dužnika. Jedino su se razvijale razne metode i postupci izigravanja stečajnih postupaka. Ne vidim što bi to bilo u novopredloženim stečajnim propisima što bi moglo eventualno usporiti gospodarski bankrot u Hrvatskoj – nepovjerljivo je rezigniran Grčar.

Ono što ostaje ekonomski, ne pravno upitno, jest nekoliko stvari. Tvrtke koje su prošle predstečaj nisu uspjele dobiti nasušnu bankarsku financijsku injekciju bez koje je predstečaj (ili uskoro i stečaj) potpuno besmislen. Tko će natjerati financijske institucije da financiraju? Nijedan model dosad nije dao rezultata. Drugo, još važnije – osim što će nagodba i stečaj statistički obrisati ‘višak’ ukupne nelikvidnosti, nitko nema pojma što će biti kada se dogodi repriza, kada jedna (spašena) tvrtka opet ne bude u stanju platiti drugoj (spašenoj). Jer novca – nema. Nelikvidnost odavna nije rezultat neodgoja dužnika koji baš neće platiti račun. Ona je drugo ime za inflaciju. Strukturnu inflaciju. Bez razumijevanja izvora problema nikakvo zakonsko rješenje neće biti ‘heureka’ rješenje, koliko god je bolje (ako je) od prethodnog.

Uz odredbe novoga stečajnoga zakona bit će još manje uspješno sklopljenih predstečajnih sporazuma nego što je bilo uspješno sklopljenih i provedenih predstečajnih nagodbi – osim što je u članku 74. institut predstečajnog postupka podnormiran, on je restriktivan, opterećen nerazumljivo kratkim rokovima, vrlo strogim pravilima o razlozima za obustavu postupka i visoko postavljenim granicama za prihvaćanje predstečajnog sporazuma, što će obeshrabriti svakoga tko se nađe u zoni predstečajnoga razloga jer će biti lakše tražiti izvansudske načine restrukturiranja i uspostave normalne likvidnosti nego što će biti moguće i ostvarljivo svladati sve procesne zapreke i nakon toga postići propisanu većinu glasova za sklapanje predstečajnog sporazuma.

Dva su razloga zašto uspješnih priča poput Peveca nije bilo više: mala smo i slaba ekonomija u kojoj se nije pokazivao interes za kupnju stečajnog dužnika ili barem njegova glavnog poduzeća kao cijeline. Drugi je razlog u tome što stečajne postupke obilježava postojanje različitih interesa, katkad i onih skupina kojima je u interesu raskomadati stečajnog dužnika te tako ostvariti svoje probitke.

Sada se predstečajne nagodbe vraćaju u cijelosti u ruke sudova, Fina se pozicionira kao tijelo koje daje tehničku potporu cijelom poslu. Takva je shema sustava upitna s aspekta učinkovitosti. Čak i Europska komisija (čije mjere i pogled na stvari treba uzimati s rezervom) ima pravo kad u jednoj od svojih novijih preporuka (ožujak 2014.) naglašava da treba uspostaviti mehanizme restrukturiranja i predstečaja koji bi bili učinkoviti i brzi te da sudove treba uključiti u cijeli posao samo onoliko koliko je to nužno. Hoće li sustav uopće moći biti učinkovit kad sve preuzmu sudovi? To ostaje otvoreno pitanje.

Novi Stečajni zakon nije uključio preporuke Europske komisije za pomoć poštenom poduzetniku u teškoćama, stoga će ostati nepokriveno mnogo problema, od kojih je jedan i taj da će povezana društva moći preglašavati ostale vjerovnike, no sada je dana mogućnost sudu da i u tom slučaju uskraćuje davanje suglasnosti na nagodbu. S obzirom na postavljene uvjete za sklapanje nagodbi i zahtjev za dostavu točnih podataka o tražinama već u početku postupka ne očekuje se više uspješno sklopljenih predstečajnih nagodbi.

Novi zakon ne uvažava da su mnoge tvrtke u problemima s likvidnošću zato što ne uspijevaju naplatiti vlastita potraživanja. Tjeranje tvrtke u stečaj nakon što tri mjeseca nije bila u stanju isplatiti plaće, bez razumijevanja da se to u mnogim slučajevima događa upravo zbog nemogućnosti naplate potraživanja, neće očistiti tržište, nego će samo ugasiti radna mjesta.

U postupcima ponovnog osposobljavanja stečajnoga dužnika za profitabilno poslovanje, postupcima preustroja, i dalje će sve ostati na pretežno nekompetentnim sudskim izvršiteljima u funkciji stečajnih upravitelja, izuzev dostavno na razini iznimno sposobnih pojedinaca. Kad je o nekakvu osmišljavanju osposobljavanja stečajnih sudaca i kriznih menadžera riječ, i dalje nema ništa. Za vođenje stečajnih postupaka nužni su takvi dobro osposobljeni stručnjaci ako se predloži preustroj ponekoga stečajnog dužnika. Ni suce ni krizne menadžere nije se u Hrvatskoj sustavno osposobljavao, tako da izuzev nekoliko samoosposobljenih pojedinaca od 1995., kad je prihvaćen prvi stečajni zakon, nije bilo znatnijih pomaka.