Miješanje ulja i vatre

Svako izvođenje Houellebecqa jest i sigurnosni izazov. Rizik je proporcionalan rejtingu mjesta. A tu je Dubrovnik ispred stare tvorničke hale u Bakru ili zagrebačke Tvornice kulture.

Ali takav neodgovoran ipak je vrlo brzo zimis zbrisao u skrovitu mišju rupu nakon teroričkog napada na redakciju magazina Charlie Hebdo, koji se poklopio s datumom izlaska njegove knjige ‘Podčinjavanje’. Terorički napad, kakav je počinjen na redakciju Charlie Hebdoa, bez vaše vas volje i izbora dovede u poziciju da suosjećate sa žrtvom i branite slobodu izražavanja. Premda biste im pet minuta prije napada bez ustručavanja rekli: ‘Dečki, vi stvarno pretjerujete s nekusnim i neumjesnim provokacijama.’ Čak je i njihov prijatelj Houellebecq konstatirao kako su miješali ‘ulje i vatru’. Ne zamjerajući im, dakako, jer to i sam čini. U posljednje vrijeme nešto manje, zato što je on sam zbog ‘miješanja ulja i vatre’ postao terorička prijetnja gdje god se pojavi.

Programsko vodstvo Dubrovačkih ljetnih igara, koje nikako da nađe svoj programski profil primjeren brendu Dubrovnika, nikako da napravi Igre koje bi bile dostojne Grada i koje bi nadilazile domaće zatvorene kazališne lobije, koji ondje spajaju ljetovanje, igranje predstava i džeparac, pošlo je Houellebecqovim stopama. Odlučili su privući pozornost neodgovornošću i provokacijom. Nisu, doduše, dramatizirali sigurnosno najizazovnije ‘Podčinjavanje’, jer to je suprotno njihovim uvjerenjima, već su se odlučili postaviti na scenu nihilistički klasik – ‘Elementarne čestice’. Također sadržajno potpuno neprimjerene duhu i poželjnom brendu Dubrovnika. Ali zbog toga im se nitko ne bi usudio prigovoriti, da mu se ne prigovori za miješanje u umjetničke slobode. No svako izvođenje Houellebecqa nakon ‘Podčinjavanja’ jest i sigurnosni izazov, sadržava povećani rizik od teroričkog napada. Rizik je proporcionalan rejtingu mjesta izvedbe na ljestvici poželjnih teroričkih ciljeva. Na njoj je Dubrovnik svakako ispred stare tvorničke hale u Bakru ili zagrebačke Tvornice kulture.

Dubrovnik je establishment, grad na razmeđu svjetova. I očekivalo bi se da se pri postavljanju ljudi koji odlučuju o repertoaru Igara odgovorni državni sustav drži načela odgovornosti i izabere ljude koji će, uz ostalo, poštovati i to načelo odgovornosti – toliko strano Houellebecqu. No oni nisu bili na toj razini, oni su odlučili skrenuti pozornost na Dubrovnik uprizorenjem kontroverznog i sigurnosno rizičnog Houellebecqa. I sada smo svi dovedeni u poziciju u kakvoj se, da postoji odgovorno odlučivanje, nikad ne bismo našli – da se opredjeljujemo između predstave i sigurnosti između slobode i cenzure. Priznajem, ja u ovom slučaju potpuno razumijem ljutnju ministra policije Ranka Ostojića i upozorenje politički mu suprotnog župana Nikole Dobroslavića, koji možda u prvom trenutku nisu najsuptilnije formulirani.

No da nazovemo stvari pravim imenom: nakon što su potrošili cijeli arsenal domaćih provokacija, vodstvo Igara, pod plaštom umjetnosti, dovodi na dubrovačku pozornicu klasik nihilizma i potrošenog francuskog ekshibicionista, koji je sam od sebe napravio teroričku metu miješajući ‘ulje i vatru’. Čine to i mojim novcem.

A ja bih sad, dovedena neodgovornim izborom pred svršen čin, trebala braniti njihovu umjetničku slobodu? Trebala bih zapravo braniti neinventivnost koja se nastoji skriti iza provokacije. Jer sve je ostalo cenzura, ograničavanje slobode. Ja nisam za cenzuru, ali sam protiv ovakve neodgovornosti. I zapravo podržavam ponudu ministra Ostojića, da organizatori plate osiguranje predstave u slučaju da bude ipak postavljena. Kao mali tečaj odgovornosti. Iako je i to iz našeg džepa.