Home / Biznis i politika / I NE ZABORAVI NA KOSULJU

I NE ZABORAVI NA KOSULJU

Glavni urednik Miodrag Šajatović i ja pripadamo različitim (političkim) svjetonazorima. No rezultat koji ste čitali baš nikad nije bio uvjetovan uredničko-vlasničkom pozicijom.

Iako nikad nisam imala velikih iluzija o kapacitetu Zorana Milanovića, nisam mogla ni u trenucima najveće sumnje zamisliti da će njegova vlada biti toliko nekompetentna i toliko neeuropska u vrijednostima kakvom se pokazala.

Ako vama kao čitateljima izgledaju novine stare deset ili više godina? Na prvi pogled jamačno – staro. Na drugi pogled, nakon čitanja, izgledaju ponekad anarkono, pokatkad pak sasvim suvremeno, kao da se čak i bliža povijest ponavlja. No u svakom slučaju, iz njih se vidi duh vremena, one su ogledalo države i društva u kojem nastaju. Stavite jedne pokraj drugih deset brojeva New York Timesa iz šezdesetih, sedamdesetih ili devdesetih godina prošlog stoljeća i Vjesnika iz istog razdoblja i vidjet ćete sve o sustavu i vremenu u kojem su te novine nastale, o vrijednostima koje promiču.

Imajući sve to u vidu, zamislite s kojom strepnjom tek kolumnist gleda unatrag tjednik u kojem gotovo deset godina piše redovitu političku kolumnu, svojevrsnu političku kroniku društva, kao što to ja radim u Lideru, od njegova prvog broja, eto već 500-ti put. Strepnji unatoč, prelistala sam ipak tih dosadašnjih 500 brojeva Lidera, da vidim kako je to izgledalo, kako se mijenjao svijet oko nas, kako smo se mijenjali mi, što je danas uopće relevantno od tih mojih 500 tjednih analiza… I što vidjeh?

Najstarije, najpotrošnije i zapravo dosadno izgleda ono što nam se u dnevnom ili tjednom ritmu čini najzanimljivijim, najuzbudljivijim, gotovo neizbježnom temom – politika u užem smislu. Primjerice, kako je tekla bitka za preuzimanje SDP-a nakon smrti Ivice Račana i kako je Zoran Milanović pobijedio konkurente. Ili kako su padale dionice Vladimira Šeks kod Ive Sanadera, kako je funkcionirala kohabitacija između Ive Sanadera i Stipe Mesića. Osobito su s vremenske distance nezanimljive razne dnevno-političke spletke i spinovi: je li Bianca Matković useljavala ili iseljavala tepih iz svog kabineta i kako je pala u nemilost nove šefice vlade Jadranke Kosor. S distance se zapravo vidi u kojoj se mjeri suštinski sadržaj dnevno pokriva takvim izmišljenim i nametnutim raspravama.

To više veseli kada s te iste vremenske distance spoznate u kojoj su mjeri neke od objavljenih analiza i danas relevantne i aktualne, u kojoj su mjeri anticipirale trendove, pa i neke događaje, što je u vrijeme kada su napisane i objavljene ponekad znalo biti na samoj granici političke korektnosti.

Primjerice, dok sam ja u Lideru isticala kako će arapsko proljeće završiti u radikalnoj islamizaciji sjevernoafričkog kontinenta i destabilizaciji Bliskog istoka, svi su drugi pisali o demokratskom buđenju. Kada sam još za prvih (socijalnih) nemira u Grčkoj naslutila u njima neokomunističke pokrete koji će se širiti regijom i Europom i Putinovu ulogu u njima, mnogima je to izgledalo kao teorija zavjere. Danas više ne misle tako. Danas se pokazuje u kojoj su mjeri u tim analizama anticipirani trendovi i politike vezani uz sprečavanje hrvatskog priključenja EU, uz politiku „regiona“, ciljanu destabilizaciju države i uz permanentno odbijanje zapadnjačkih kriterija kompetencije i pravne države u upravljanju, a zadržavanje istočnjačkih kriterija oligarhijskog upravljanja i podjele plijena.

Danas se vidi i u čemu sam najviše promašivala u tih desetak godina. Potpuno su me iznenadili i za teklili šok-preokreti, poput naglog odlaska Ive Sanadera ili velikog sloma američkog bankovnog sustava. Promašivala sam i u previškim očekivanjima nekih „trećih puteva“, koji bi promijenili način upravljanja, previđajući da su i ti treći putevi obično bili prigodni proizvodi prvog ili drugog puta.

No ono najvrednije u tih dosadašnjih 500 brojeva ne vidi se njihovim listanjem. To je međusobno uvažavanje ljudi različitih orijentacija, spremnost na dijalog i otvorenost za argumente. Čitatelji zacijelo mogu vidjeti da glavni urednik i suvlasnik Lidera Miodrag Šajatović i ja pripadamo različitim (političkim) svjetonazorima. No nakon 500 brojeva želim i javno reći da smo Mišo i ja mnogo puta vodili ozbiljne razgovore oko nekih teza iz mojih kolumni, sučeljavali argumente, korigirali stavove. Ali baš nikada rezultat koji ste čitali nije bio uvjetovan uredničko-vlasničkom pozicijom, već snagom argumenta i autorskom slobodom promišljanja. Vjerujem da smo (i) zato uspjeli.