Policu životnog i zdravstvenog osiguranja kupovat ćemo u bankama

Bankarsku karijeru Petar Radaković započeo je davne 1975. godine kao kreditni referent. Upravlja je bankom u socijalizmu, tijekom ratnih godina te u tržišnoj ekonomiji. Za tjedan dana i službeno odlazi u mirovinu kao predsjednik Uprave treće najveće banke u Hrvatskoj, koju je vodio 20 godina. Kaže da odlazi zadovoljan svime što je postigao u Ersteu. Ponosan je na ljude koji ostaju iza njega, na tehnologiju koju su izgradili, kakvu nitko nije imao u Hrvatskoj. Iako su bankari u posljednje vrijeme nepopularni, Radaković kaže da je stajalište upravo suprotno, da bankari i dalje imaju veliko povjerenje građana. Cijeli život prilagođavao se okolnostima i tržištu, zacrtao cilj i dao sve od sebe da ga ostvari. Za njega su štedište bogovi koji zaslužuju apsolutno poštovanje svakog bankara. Sad je sretan što tog tereta odgovornosti više nema.

Kako se osjeća dugogodišnji predsjednik uprave banaka kad sa 67 godina odlazi u mirovinu? Zadovoljno i ponosno. Krenuli smo kao treća banka od začelja i došli među tri vodeće hrvatske banke, a nitko iza nije nam blizu. Mogu reći da smo stabilna, uravnotežena banka s velikim razvojnim potencijalom. Ponosan sam na zaposlenike i suradnike. Iza mene ostaje, vjerujem, najjači tim stručnjaka, iskusnih i ambicioznih ljudi pobjedničkog mentaliteta, koji su stvarali povijest hrvatskog bankarstva. Uz njih je široka baza pridobivših mladih ljudi željnih dokazivanja. Na taj sam ljudski potencijal ponosan i to je najveća vrijednost ove banke. Tijekom cijele karijere radio sam na način da sam, ako sam imao cilj pred sobom, davao sve od sebe da ga i ostvarim. Čak i da se složim s ‘kritičarima’ koji kažu da smo presnažno rasli i ponekad griješili, intimno ne bih ništa mijenjao sve ove godine. Ako smo svi dosljedni u realizaciji, pa čak i da to rješenje nije idealno, uspjeh neće izostati.

Kako biste opisali razvoj bankarstva od sredine 80-ih do danas? Kako ste ga osobno doživjeli? Banke su bile asocijacije udruženog rada u sustavu dogovorne ekonomije. No i tada se moglo napraviti više. Na pomolu je bila tehnološka revolucija, dolazilo je i kod nas vrijeme informatike, a za pomake su i tada bila najvažnija dva faktora: napredna tehnologija te stručni i ambiciozni ljudi. Počeli smo graditi vlastiti informatički sustav. Nije bilo lako, bili su to počeci i nije bilo kadrova. Svi smo učili, ali uspjeli smo. Trebalo je prilagoditi ljudje da počnu upotrebljavati nove tehnologije. To je naročito teško jer se nevoljko napušta rutina i ranije naučeno. Tada smo u jednom trenutku svima koji su obavljali rutinske poslove bili omogućili dokup staža i odlazak u mirovinu, što je bila novost i svi su bili zadovoljni. Na njihova mjesta došli su mladi, obrazovani i ambiciozni ljudi sa znanjem.

Bankari su tada ipak bili prihvaćeni, ali 25 godina kasnije niste baš omiljeni. To je dnevna politika. Rezultati anketa pokazuju veliko povjerenje građana prema bankama. Nitko me ne može uvjeriti u to da građani ne vjeruju bankama. Uostalom, povjeravaju nam svoju imovinu, a vjerovati su nam i u mnogo težim vremenima. Najveća odgovornost bankara je imovina građana, i to mi je uvijek bio najveći teret. Naš štedišta mora uvijek biti siguran i to je naša najveća odgovornost, nepisano bankarsko pravilo. Čak i u vrijeme stare devizne štednje. To je bila mrtva štednja i morali smo je nekako oživiti.

Nitko nije mogao pretpostaviti da bi tečaj švicarskog franka mogao skočiti 50 posto. U tom trenutku nisu to bile ekstrazarade, nego tržišna utakmica tko će klijentu dati jeftiniji kredit. Teško se može zamisliti da ćete postati klasični umirovljenik. Kako ste zamislili svoje vrijeme nakon odlaska iz aktivne bankarske službe? Hoćete li ostati u financijama, ići u investicije ili ćete se koncentrirati na poljoprivrednu proizvodnju na vašem ranču? Neću davati nikakve savjete. Mislim da mi je mnogo lakše biti slobodan. Ne možete biti bankar i ne osjećati teret odgovornosti. Sada mogu ići gdje hoću, sjesti s kim hoću. Baviti ću se time da sebi udovoljim. Kockat ću se sa svojim, a ne s tuđim.

Kockati? Pa kao poduzetnik. Imam mnogo ideja koje bih htio realizirati. Ne možemo svi u Hrvatskoj biti programeri i informatičari. Nadam se da ću biti jedan od malih kotačića u ovom gospodarstvu koje ćemo pokrenuti – u poljoprivredi te energetici. Kako su završili ti projekti? Sve je to ovisilo o klijentima i povjerenju. Jer ako dođeš u probleme, budi iskren i pokaži sve karte. Do sada je manje klijenata prihvaćalo pošten i otvoren razgovor, više ih je išlo na varijante da izbjegne odgovornost, što je uvijek loše završavalo. Bila bi napravljena daleko veća šteta, klijent bi to skuplje platio, a banka manje dobila. Okruženje je poticalo takvo ponašanje. U nekoliko navrata preuzeli smo nečiju imovinu, ali klijentu bismo omogućili da se tom imovinom koristi uza simboličnu najamninu, čime bismo mu osigurali mogući oporavak. Znatan dio klijenata nije svojom krićicom došao pred zid. S onima koji su prihvatili razgovor uvijek bi se našlo rješenje.

Ima li u Hrvatskoj dovoljno dobrih poduzetnika? Ima, Hrvati su poduzetni i ambiciozni. No okruženje nije prijateljsko. Gradili smo novi sustav, a vlast je strašno birokratizirana. Pantim birokratski aparat iz prijašnjih vremena, ali ovaj je još gori. Toliko smo stvari propisali da je došlo do toga da je sve što nije dozvoljeno zabranjeno, umjesto da je dozvoljeno sve što nije zabranjeno. Imamo 105 inspekcija koje stalno vrebaju. Je li to prijateljsko okruženje? Umjesto da se pomaže poduzetnicima, oni se kažnjavaju. Pa što onda hoćemo od poduzetnika?

Nakon svega, mnogi poduzetnici kažu da više ne žele imati posla s bankama. A odakle mogu dobiti novac nego od banke? Mislim da to nije točno. Banke ne mogu utjecati na razvoj, u vezi s time mogu napraviti jako malo. Treba mijenjati okruženje i interes, a banke bi jako rado sudjelovale u svemu tome. Pogledajmo, primjerice, startup-poduzeća. Koliko ih statistički uspje? Možda dva posto. Je li banka za to kriva? Svi tvrde da su ovi drugi krivi za njihov neuspjeh i prebacuju na drugoga odgovornost. Banke se moraju prilagodavati. Cijeli sam se život prilagođavao tržištu, okolnostima i potrebama. A bez obzira na sve, štedište su bogovi. Oni zaslužuju naše poštovanje i apsolutnu odanost. Sve što je u banci, ostaje u banci. Bankar je ispunjeniški tuđih novčanika isto kao što je svećenik ispunjeniški tuđih duša. Odati nečiju informaciju najveći je prekršaj. Drugo, svaki bankar mora biti svjestan činjenice da upravlja tuđom imovinom jer bilo da je riječ o tisuću ili milijun eura, jednako je za onoga tko je to bankaru dao na upravljanje. Bankari se nemaju pravo kockati tuđom imovinom.

S druge strane, bankari su išli na maksimiranje svojih izvještaja, išlo se na što veću zaradu da se zadovolji vlasnike. Ne slažem se. Ako govorimo o švicarskom franku, nitko nije mogao pretpostaviti da bi se moglo dogoditi sve što se dogodilo. U tom trenutku nisu to bile ekstra zarade, nego tržišna utakmica tko će klijentu dati jeftiniji kredit. To su bili najjeftiniji krediti. Nitko, ali baš nitko nije mogao očekivati da bi tečaj mogao skočiti 50 posto.