Milanovićev dvojnik prema karizmi i socijalnim vještinama

Britanci će sedmog svibnja izaći na parlamentarne izbore, a kako sada pokazuju ankete, borba između konzervativaca i laburista izjednačena je pa su izgledne za Britaniju ne baš uobičajene postizborne koalicije. Pobijedi li laburist Ed Miliband, Britanci će dobiti premijera sličnog onomu kojeg Hrvati imaju već više od tri godine. Nespretan u izjavama i postupcima, Miliband je poznat po nizu gafova i nespretnih medijskih nastupa, a znakovito je da nije znao odgovoriti koliko stoje osnovne namirnice. Zastupnik radništva?!

Ujedinjenom Kraljevstvu je ono nježno vrijeme kada svaka demokracija nanovo propupa i inače anonimni građani odjednom postaju iznimno važni svim političarima u državi. Riječ je, dakako, o parlamentarnim izborima, prazniku demokracije kako mu se redovito tepa, a borba je prema svim anketama izrazito neizvjesna. Iako je pretežito dvostranački sustav narušen na prošlim izborima, na kojima su se Liberalni demokrati uspjeli nametnuti kao koaliciji partner konzervativcima Davida Cameronova, glavna bitka i ovaj put vodi se između premijera i šefa laburista Eda Milibanda. U prošloj godini predizbornoj debati na televiziji potencijalni premijer s karizmom i osjećajem za društvene situacije Zoran Milanovića uspio je upisati službenu pobjedu prema anketi provedenoj nakon sudara, premda s druge strane nije imao ni glavnog protivnika Camerona ni njegovog posilnog, Nicka Clegga, šefa liberala koji se u najboljoj tradiciji liberalnih stranaka često nije slagao sa svojim šefom, što ga nije spriječilo da ostane sjediti u njegovoj vladi. Ne treba ni govoriti da postoji spremnost liberala na dogovor i s laburistima u vezi s eventualnom novom vladom. Pobjeda nesretnog šefa laburista, koji uglavnom ne uspijeva ostaviti dobar dojam što god napravio, do mjere da ga ni ljevci naklonjeni mediji poput Guardiana ne vole, izgubila je na sjaju. Miliband je debatirao s ‘drugim razredom’, odnosno šefovima škotske i velike nacionalne stranke, zelenih i sveprisutnog UKIP-a. Ništa manje od pobjede zapravo se i nije očekivalo, ishod koji je anketa Daily Mirror i Survatona potvrdila (35 posto ispitanih označilo je Milibanda pobjednikom, a drugoglasirana bila je šefica škotskog SNP-a Nicola Sturgeon s 31 posto glasova). Nije mnogo, ali se piše, Miliband će u konačni sraz na izbornim mjestima sedmoga svibnja ići kao pobjednik zadnje debate. Prilikom za još jedno pojavljivanje na televiziji, ovaj put ipak sa svojim glavnim protivnicima, imat će posljednjeg dana travnja, ali u obliku odgovaranja na pitanja, ne debate. Posebno ga može veseliti drugi element ankete, prema kojem bi 45 posto anketiranih rado vidjelo Milibanda na čelu države, a Camerona njih 40 posto.

S obzirom na to da Ujedinjenom Kraljevstvu prijeti neodlučen rezultat izbora (tako zvani ‘hung parliament’), koalicijske kombinacije opet će igrati veliku ulogu, ovisno o postignutim rezultatima manjih stranaka. Glavni oporbenjak saznao je tako u posljednjoj debati da bi u tom slučaju mogao vjerojatno računati na pomoć SNP-a, ali se odbio jasno opredijeliti i prihvatiti tu mogućnost. Sturgeon ga je u jednom trenutku pritisnula u vezi s tim, no ustrajni Miliband uspio se izmaknuti ne ponudiši jasan odgovor na tu mogućnost. Službenu je koaliciju odbio, ali istovremeno ostavio mogućnost manje formalne suradnje. Lijepo je, ipak, znati da te netko želi. Nakon poraza velikoga škotskog projekta neovisnosti, SNP, koji je slijedom nepovoljnog rezultata zamijenio Alexa Salmonda sa Sturgeon, izrazito je nenaklonjen Camerono i njegovim konzervativcima. Javno barem, u internom memorandumu koji je objavio Daily Telegraph početkom mjeseca Sturgeon je francuskom veleposlaniku rekla kako bi radije da Cameron ostane premijer zato što Milibanda smatra nesposobnim. Šok za sirotog Milibanda na osobnoj razini nije bio ni otprilike toliko dubok kao na političkoj. Istraživanja ukazuju da bi SNP mogao biti u poziciji ‘kingmaker’, odnosno onoga tko bi mogao donijeti ključnu prevagu za preuzimanje vlasti, ali i da bi mogao preuzeti dio glasača laburista, s obzirom na reputaciju ‘izvornije’ varijante inače ukaljane ljevice u Britaniji. S druge strane, debata je pokazala javnu opredijeljenost SNP-a za laburiste, a to je vjerojatno izravna posljedice neugodnog curenja internih tračeva. Škoti su se morali zbog toga jasno pozicionirati pred biračima koji preferiraju kombinaciju SNP-a i laburista. Izborna matematika fascinantna je stvar, pogotovo kada imate sustav podijeljen na više razina. Jedna teorija predviđa skupljanje glasova javnim očitovanjem u korist laburista i onda naknadno odbacivanje dogovora s njima. Cameron u Downing Streetu politički je oportun za SNP jer na taj način stranka ima svoga velikog zlikovca s kojim se bori i tako skuplja glasove, a uskoro su izbori za škotski parlament.

Kada je Sturgeon tijekom debate laburiste nazvala lakšom verzijom torijevaca (konzervativaca), u velikoj je mjeri mislila na njihovu posvećenost nastavku ‘fiskalne discipline’, eufemizmu za politiku štednje i rezanja. SNP se otvoreno tome protivi, kao i većina lijevih stranaka u Europi, no laburisti su se odlučili u jednom od najvažnijih pitanja svrstati uz trenutačnu vladu, u čemu leži dobar dio razloga njihove slabe popularnosti među tradicionalnim glasačima ljevice. Jedina, omanja razlika nešto je blaži pristup od onog ponuđenog s druge strane, s tim da aktualni šef financija George Osborne u planu ima vrlo ambiciozno dovođenje javnih financija u red. Ocjenju Sturgeon dodatno pojačava i nedavno predstavljanje stranačkih programa u kojem su obje glavne stranke dobrije zakoračile u tradicionalni teritorij one druge. Dok se Cameron intenzivno udvarao radničkoj klasi s nekoliko obećanja (nastavak programa koji omogućuje siromašnijim otkup državnih nekretnina, dizanje naknade za djecu i neoporezivost najnižeg dohotka), Miliband je obećao rezati deficit i javni dug te dosegnuti proračunski suficit ‘što je prije moguće’, a slijedi u velikoj mjeri torijevsku liniju i u pitanju imigracije (više graničnih policajaca, ograničenja na socijalnu pomoć, ograničenja zapošljavanja stranaca). Zahvaćanje u izbornom bazu je ipak daleko snažnije, obećanja usmjerena na srednju i radničku klasu fraju na sve strane. Tako bi laburisti uveli cijeli niz novih poreza uglavnom bogatijima, znatno proširili i ojačali famozni NHS, nacionalni zdravstveni sustav, uveli reda i ograničenja na cijene željezničkih karata, koje su podivljale u posljednje vrijeme, zaledili cijene energije na dvije godine te razdvojili prevelike banke. Što se tiče Europske unije, jedne od središnjih tema za konzervativce, laburisti su odabrali srednju varijantu prema kojoj će tražiti reformu EU, ali bi referendum o ostanku, kakav je Cameron obećao ako bude izabran, proveli samo u slučaju novoga velikog transfera nacionalne moći u Bruxelles. Stajalište laburista u tom pogledu kristalno je jasno, ekonomski gledano Velikoj Britaniji daleko je bolje u EU, nego izvan njega.

Priča o Edu Milibandu ponajprije je obilježena neugodnim i bizarnim trenucima koji odaju medijski iznimno nezgrapnog čovjeka nemalo nalik još jednom europskom premijeru, ali i odnosom s bratom. Otkako je preuzeo vođenje stranke 2010., i to u utrci s vlastitim bratom Davidom, mediji s vremena na vrijeme vole plasirati tezu kako bi drugi Miliband bio bolji izbor za šefa laburista, pogotovo s obzirom na to da je tada figurirao kao favorit. Psihološku sliku nije teško pogoditi, četiri godine stariji David je prema tumačenju mnogih opušteniji i pristupačniji brat kojeg je mali Ed pratio u stopu. Išli su u istu državnu školu, potom na Oxford, pa zajedno napredovali u stranci, ušli u parlament i postali ministri. No Ed je uvijek nekako bio stepenica niže od Davida, što je kulminiralo unutarstranačkim izborima 2010. kada je Ed osupnuo svoju stranku i javnost iznenadno odlučivši izazvati vlastitog brata za mjesto novog šefa stranke. Izbori su bili vrhunski scenarij, u tri runde vodio je David, ali bez potrebne većine za pobjedu, da bi tek u četvrtu odjednom Ed izbio na prvo mjesto i oduzeo pobjedu bratu ispred nosa za 1,3 posto više glasova. Malo je reći da im odnos otada ne cvjeta, David se ostavio stranačkih dužnosti i odselio u New York. Mladi brat partijski je vojnik od rane mladosti, nakon završetka studiranja tek je kratko vrijeme radio u privatnom sektoru da bi vrlo brzo postao pisac govora i napredovao u stranačkoj strukturi koju su oblikovali Tony Blair i Gordon Brown, čiji je savjetnik Ed postao 1994. S obje strane političkog spektra predbacuje mu se da nije dovoljno sposoban i čvrst za premijera, odnosno da djeluje previše kao mekani štreberski mlitavih političkih uvjerenja, iako je brata pobijedio upravo kao radikalnija opcija. Usprkos tome, nešto objektivniji komentatori neopterećeni fotogeničnošću političara smatraju da se u sadržajnom smislu Ed nije uopće pokazao lošim vođom oporbe te da bi mogao iznenaditi kao premijer. Sasvim sigurno ne bi bilo prvi put da se naoko slabi kandidat pokaže iznimno vještim državnikom.

Milibandova borba sa sendvičem od slanine u svibnju prošle godine, kada je išao kupiti cvijeće svojoj ženi, središnje je mjesto na listi gafova i faux pas po kojima je u javnosti poznatiji od politika svoje stranke. Nije toliko riječ o ispadima ili incidentima, koliko o nepoznavanju osnovne društvene forme i nesnalaženju u naoko jednostavnim situacijama. Tu su, među ostalim, potpuna neinformiranost o visini prosječnog računa za živežne namirnice, čudni tweetovi poput onog nakon odlaska menadžera Manchester Uniteda Alexa Fergusona u kojem ga pozdravlja kao da je umro (‘nikada neće biti zaboravljen’), nezgrapno ljubljenje sa svojom ženom, nelagodno izdvajanje brata u punoj dvorani nakon što ga je pobijedio (‘Davide, volim te!’) ili davanje otužna dva penija prosjakinji na ulici, iako je u ruci imao znatno više sitniša.