Milanovićeva ekipa vrhunska je u prokrastinaciji, odnosno odgađanju. Izluđuje pomisao da je pospremanje državnog aparata i javnih tvrtki mogla obaviti prije dvije-tri godine. Sada ju je stisnulo u izbornoj godini.
Ako postoji ekonomska tema na koju sam istinski alergičan, onda je to ona o proračunskom deficitu, javnom dugu i mjerama za njihovo ‘obuzdavanje’. Vjerujem da to znaju urednici i novinari, članovi Liderova redakcijskoga kolegija, i da je za ovaj, 499. broj Lidera namjerno napravljena takva podjela tema da je meni u zadatak palo komentirati domaću zadaću koju su proteklih dana pisali u hrvatskoj vladi, a sve u namjeri da se zadovolje zahtjevi Europske komisije.
Da bi smanjili proračunski deficit na razinu koju zahtijeva Bruxelles, ministri Branko Grčić i Boris Lalovac smislili su smanjenje rashoda za 1,2 milijarde kuna i povećanje prihoda za 970 milijuna kuna. Na strani prihoda smisljeno je povlačenje dodatnih 600 milijuna kuna dobiti javnih tvrtki i povećanje trošarina za 370 milijuna kuna. Pa je u ‘paketu mjera’ ušteda na materijalnim troškovima, rezanje izvanproračunskim korisnicima, smanjenje deficita javnih tvrtki.
Više je razloga za alergiju pri samoj pomisli na te poteze. Prvi je što, eto, imamo još jednu u nizu prokrastinacijskih vlada. Prokrastinacija je oblik ponašanja za koji je karakteristična odgoda izvršavanja ciljeva i zadataka za poslije. Mnogi od nas imaju jači ili slabiji oblik prokrastinacije, ali strašno je kad se najgore ponašaju cijele vlade. Ova Milanovićeva u tome je vrhunska. Izluđuje pomisao da je pospremanje državnog aparata i javnih tvrtki mogla obaviti prije dvije-tri godine. Sada ju je stisnulo u izbornoj godini. Ne zna se što je gore: da su njezini članovi bili lijeni i bojažljivi ili da nisu razumjeli što treba raditi. Sad kad se ide u rezove (makar kozmetičke), bilo bi zanimljivo prisjetiti se Milanovićevih tvrdnji kako se ne smije dirati u javnu upravu jer ako joj se uzme novac – smanjit će se domaća potražnja.
Posebna je priča dobit javnih poduzeća. Tu nikad nije postavljen sustav vrijednosti. Sad ispada da je odlično što su državni monopolisti ostvarili veliku, rekordnu dobit, pa je Vlada može uzeti da pokrije troškove prevelike i neučinkovite javne uprave. U normalnim državama ne ide se na maksimiranje dobiti državnih monopolista. Ako Hrvatske šume, primjeri radi, ostvare velik profit, to znači da je mnogo proizvođača iz drvene industrije bilo manje konkurentno u svijetu nego što je moglo biti.
