Kraljica poduzetništva

Poslovni modni trendovi stižu iz SAD-a. Poznati konglomerat GE rasprodaje svoju financijsku diviziju i fokusira se na proizvodnju. Investitori su oduševljeni. Nije li to signal i za Hrvatsku?

O davno me neka vijest iz globalnoga korporacijskog života nije tako razveselila kao ona od prije nekoliko dana, s naslovom u Financial Timesu: ‘General Electric vraća se svojim industrijskim korijenima’. Jeff Imelt, prvi čovjek General Elektrica (GE), 123 godine staroga, najpoznatijeg američkoga konglomerata, objavio je da će tvrtka prodati najveći dio GE Capitala, svoje velike financijske divizije. I da će se ponovno fokusirati na svoju industrijsku proizvodnju, od aviomotora do medicinskih uređaja.

Još je ugodnije bilo pročitati da je na takvu odluku burza odlično reagirala. U jednom danu GE-ova dionica skočila je za 10,8 posto, najviše od krize 2009. A gotovo je nevjerojatna izjava analitičara iz Morgan Stanleyja da investitori više cijene prihod od industrijskog poslovanja nego od financijskih usluga.

Podsjetilo me to na razgovor od prije nekoliko mjeseci kad se jedan konzultant žalio: ‘Kakva su to vremena došla kad ni banku ne možeš nekomu prodati…’ Da, čini se da se vremena mijenjaju. Da se poslovni svijet vraća korijenima. Kao što se za atletiku kaže da je kraljica sportova, tako i za industrijsku proizvodnju vrijedi da je kraljica ekonomije.

Kad se to zanemari ili se naruši sustav vrijednosti, plaća se visoka cijena. I na globalnoj razini i na razini ‘malih, otvorenih ekonomija’ kakva je hrvatska. Da ne bude zabune, na principijelnoj razini svaki uspješan poslovni pothvat, bez obzira na to je li ostvaren u proizvodnji, distribuciji, trgovini ili uslugama, zaslužuje poštovanje. Ipak, temelji su temelji. Mnoge poduzetnike na izgaranje i nove izazove ne tjera samo želja za bogaćenjem. Žele se stalno dokazivati na sve višoj razini igre. Pa ima i u Hrvatskoj bezbroj primjera da uspješni poduzetnici iz trgovine, distribucije ili najrazličitijih usluga u jednom trenutku prekorače granicu i upuste se u proizvodnju. Bilo malih serija nečega bilo u masovnu, industrijsku.

Mnogi se i začude koliko je to teže područje biznisa u kojemu je mnogo izazovnije, uz ostale neizmijenjene uvjete, stvoriti proizvod, cjenovno ga pozicijirati, ugurati se na tržište i na kraju ostvariti nekakav profit. Kraj 20. stoljeća i početak 21. sve do izbijanja velike krize 2009. protekli su u guranju industrijske proizvodnje u stranu. Ideja o izdvajanju proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom, a orijentacija na financijske akrobacije i usluge, potekla iz SAD-a, zarazila je kreatore ekonomske politike i dio poduzetnika diljem svijeta. Pa i u Hrvatskoj. Primjer vlasnika drvene industrije iz Čabra koji je svoj biznis temeljito uništio naivnim ulaganjima na burzi pokazuje o čemu je bila riječ.

Proizvodnjom su se ostali baviti samo ‘luzeri’ koji se nisu okrenuli špekulacijama na burzi, uvozu, bojenu tunela i sličnim, u to vrijeme ekstraprofitabilnim poduzetničkim aktivnostima. Ako je suditi prema primjeru General Electrica, kad već ovdašnje vlade svih svjetonazora ne slušaju domaće odvjetnike industrijske proizvodnje, možda će ih primjeri iz prve gospodarske sile svijeta prvesti k pameti.

Nacionalna ekonomija u kojoj raste i razvija se industrijska proizvodnja ima preduvjet za uspjeh. Multiplikativni učinak većine proizvodnji (po definiciji masovne proizvodnje velik dio mora biti namijenjen izvozu) mnogo je veći od dodatnih poslova koje stvaraju usluge. Uslužni poduzetnički pothvat dobit će pravu konjunkturu na temeljima proizvodnje fizičke robe. Čast iznimkama, ali, u cjelini, proizvodnja ipak treba više usluga nego što usluge trebaju (domaće) proizvodnje. To je razlog zbog kojega povod današnjih ‘Ekonomija’ nije vijest iz Bruxellesa da ‘neće biti nikakvih sankcija ni dodatnih pritisaka na Hrvatsku’. Ni nacionalni program reformi ušteda na spajanju agencija i sl. To je sve folklor koji neće riješiti gotovo ništa. Mudra vodstva mudrih zemalja okreću se stvaranju u proizvodnji, a ne u restrikcijama u podjeli sve manje proračunske pogače.

Političarima na ovim prostorima trebat će dulje da shvate potrebu vraćanja industrijskim korijenima. Na-sreću, poduzetnicima vijuge rade brže. Pa je prekrasno jedan sat prašinariti po gradilištu novih pogona u Vrbovskome, gdje tvrtka Cedar ulaže 30 milijuna eura u kapacitete za proizvodnju i sušenje poluproizvoda od bukve. Ili naznaka da financijaš koji odlazi u mirovinu neće biti financijski savjetnik, nego kreće u – poljoprivrednu proizvodnju. Možda iz ove velike recesije iza-demo pametniji. Treba se nadati.