U Hrvatskoj se uvoze vozila u ozbiljnim godinama koja su odavno dala najbolje od sebe. To znači probleme za sigurnost i zaštitu okoliša te gubitak na porezu. Iako se u siječnju, kad su došle konačne tablice novih registracija u Hrvatskoj, pisalo o pravoj najezdi rabljenih automobila iz inozemstva, čini se da država nije shvatila tu stvarnu prijetnju. Alarm bi se trebao upaliti u čak tri ministarstva, ponajprije u Ministarstvu unutarnjih poslova. Osnovni je problem što se ne uvoze mladi rabljeni automobili, nego vozila u katkad ozbiljnim godinama koja su već odavno dala ono najbolje. Sigurnost jednog Volkswagen Golfa četvorke sa SDI motorom koji je prešao najčešće iznad 200.000 kilometara i star je desetak godina nije jednaka kao kad uzmete novo vozilo iz trgovine. Postoji tehnički pregled koji bi trebao biti mjerodavan koliko je vozilo pouzdano, no nije uvijek sigurno može li se u tih desetak minuta provjeriti pravo stanje automobila i otkriti njegovi nedostaci. Naveli smo primjer Golfa IV jer je on prvi na rang-listi uvezenih automobila 2014. MUP nikako ne može biti zadovoljan time što se na naše ceste zapravo seli krš iz zapadne Europe.
Ne tako davno gledali smo kamione uglavnom bugarskih i rumunjskih registarskih oznaka kako prevoze automobile sumnjive kvalitete. Cijena svih vozila na šleperima često nije premašivala desetak tisuća eura. Jedina je razlika što ti isti šleperi, jednako natovareni, sada nose hrvatske registarske tablice i što im je krajnje odredište naša zemlja. Hrvatski vozni park star je oko trinaest godina, a s prošlogodišnjim uvozima iz inozemstva ne samo da se nije pomladio nego je otišao još jedan korak u negativu.
Osim MUP-a, koji bi se trebao zabrinuti zbog sigurnosti, u akciju ‘spasimo Hrvatsko od dolaska autoolupina’ svakako bi se trebalo uključiti i Ministarstvo zaštite okoliša. Ne treba biti nobelovac da bi se shvatio razlog. Vratimo se opet nesretnom Golfu IV SDI-ju. Taj automobil ispušta gotovo dvostruko više ugljikova dioksida negoli, primjerice, novi Polo TDi. Zbog starosti vozila i mogućih tehničkih nedostataka to će se onečišćenje s godinama također povećavati, a ne smanjivati. Postoji i realna bojazan što s tim vozilima za nekoliko godina. S obzirom na to da je, kako smo već pisali, često riječ o automobilima starima i desetak godina, pitanje je što s njima kad im završi životni vijek. Realno, ona se više ne mogu preprodati nikomu i vrlo je često riječ o posljednjem vlasniku; zatim to vozilo treba ekološki odložiti. Osim ako nemamo dugoročni plan da Hrvatska postane zemlja oldtajmera, nešto poput Kube, u kojoj se na cestama doslovno može iščitati povijest autoindustrije. Mi jesmo turistička zemlja, ali pitanje je hoće li baš najezda oldtajmera povećati na valu stranih državljana.
