Hrvatska strategija nacionalne sigurnosti iz 2002. bezvrijedna je

Tvornicu na podu, ako ne i na stolu, danas i nije teško nabaviti. Razviti je – ipak je malo kompliciranije.

Ako u Kini ispisuju kuće, zašto ne bi i na Zlarinu? Trodimenzionalni ispis ima neslučene mogućnosti, čega je itekako svjedok prof. dr. sc. Darko Gojanović koji se nakon impresivne karijere u američkim tehnološkim kompanijama i ‘umirovljenja’ od posla vratio u Hrvatsku. No njegov inženjerski duh ne miruje pa je odlučio nastaviti baviti se automatizacijom i robotikom te pokazati kako se i na malome jadranskom otoku mogu proizvoditi visokotehnološki globalno konkurentni proizvodi. To je upravo i bit tehnološke 3D revolucije – demokratizacija proizvodnje. Ulazne se zapreke spuštaju, svatko može relativno jeftino ući na tržište i nema zapreke da u toj, četvrtoj industrijskoj revoluciji istodobno s najrazvijenijim zemljama ne sudjeluje i Hrvatska. Važni su znanje, kreativnost, volja i određeni kapital.

Kako je nastao prvi hrvatski 3D pisač? Prilično jednostavno i jeftino s obzirom na to da je Gojanović već imao iskustva s razvojem automatiziranih glodalica i SAD softvera. Komponente su kupljene u Kini, na internetu, kućište od pleksiglasa razvili su sami, dosta mehaničkih komponenta kupljeno je i obrađeno u Hrvatskoj, svi plastični dijelovi ispisani su na vlastitom pisaču; softver koji priprema i pogoni uređaj zasnovan je na ‘open source’.

Gojanović se u Hrvatsku vratio s menadžerskog položaja u Intelu. Jedno vrijeme bio je profesor na splitskom PMF-u, a zatim je osnovao tvrtku Darko strojevi i s partnerom Goranom Jeličićem na Zlarinu pokrenuo proizvodnju 3D pisača pod brendom Goya 3D koji se ubrajaju u kategoriju malih i jeftinih, tzv. FDM pisača za osobnu upotrebu. Osim što je precizan, zlarinski 3D pisač lijepo izgleda. Dizajn prvog modela potpisuje Goran Jeličić, a sada se radi na novom dizajnu s vrhunskim industrijskim dizajnerom Igorom Jurićem. Cijene su takvih pisača na svjetskom tržištu od tristo do tri tisuće eura, a Goya 3D stoji 1700 eura. Dosad ih je proizvedeno deset. Kupci su dva distributera, jedan brodski arhitekt, splitski FESB, profesor strojarstva iz Splita, arhitektonski ured te Centar za mlade u Šibeniku, koji je kupio prvi primjerak 3D pisača. Potencijalni su korisnici, kaže Gojanović, ponajprije arhitekti, strojarci inženjeri, svi koji se bave dizajnom nakita, modnim dodacima itd.

Uskoro u proizvodnju ide nova serija od sedamnaest pisača istog modela i svi će biti proizvedeni na Zlarinu. No to je samo početak, nešto poput generalne probe za ono što dolazi. Prvi korak na zamišljenom putu razvoja novi je pisač velik 1,5 metara (postojeći FMD pisač ima dimenzije 35 x 38 x 42 cm) i trebao bi biti gotov za dva do tri mjeseca. – Idući 3D pisač nakon njega bit će dug pet metara i moći će ispisivati automobile. To planiramo za tri do šest mjeseci. Nakon toga ćemo, za otprilike godinu dana, proizvesti 3D pisač za brodove dužine od osam do deset metara. Naposljetku, za dvije godine, ako sve bude teklo prema planu, na red dolazi 3D ispis kuća – otkriva Gojanović. Sve se planira proizvoditi na Zlarinu i u Šibeniku.

U ovom trenutku Darko strojevi zapošljavaju troje ljudi, uskoro počinju snažnu marketinšku kampanju i uspostavljaju mrežu distributera u Hrvatskoj i na inozemnom tržištu. Da se napravi jedan takav 3D pisač, u prosjeku su potrebna…

Da se članovi Vijeća za obranu moraju tajnim glasovanjem opredijeliti između Istoka i Zapada, nisam baš sigurna da bi natpolovična većina jednoznačno izabrala zapadnu stranu.

Bit će to Putinova demonstracija snage i jedinstva država bivšega azijskog komunističkog bloka kontra Zapadu, usred Moskve. Nikolić, Cipras i Zeman važni su igrači u toj predstavi – pokazuju koliko je duboko Putin ušao u onaj dio Europe kojeg euro-američka zapadna osovina smatra svojim (Cipras, Zeman) ili onaj za koji se još želi nadati da nije trajno izgubljen (Nikolić).

Politički preljudi za veliku demonstraciju moći i snage na hladnoratovskim osnovama već su započeli: ruski su bombarderi upali u zračni prostor Baltika, odgovorivši tako na jačanje NATO-ovog odnosno američkoga nuklearnog potencijala u pribaltičkim državama, Rusija je pripremila nuklearnim odgovorom SAD-u i NATO-u na svaki pokušaj povrata anektiranoga Krima matičnoj Ukrajini, a isti odgovor priprema na jačanje NATO-ove prisutnosti u pribaltičkim državama. Putinovi politički saveznici pod službenim europskim kišobranom bockaju euro-američki blok iznutra. Cipras i drugovi nastoje Angeli Merkel natovariti Hitlerove grijehove, tražeći svako malo ratnu odštetu, koja je po prilici u visini novca koji je Njemačka u sklopu programa EU već uplatila za pokrivanje grčkih financijskih rupa. Riskirajući dugoročno dosad neupitnu stabilnost vlastitoga mirovinskog sustava. Zeman, taj svojevrsni češki Mesić, zaratio je s Amerikom zbog Putina, optužujući je za uskraćivanje sloboda i opredjeljujući se za istočno, rusko carstvo slobode. Nikolić, kao predsjednik države koja je glavni ruski igrač na Balkanu, ne krije lojalnost velikom Vladimiru, a u pomoć mu priskaču srpski lokalni igrači različitih profila, od Šešelja i Vulinu do Pupovca, kako bi zaoštrili hrvatsko-srpske odnose, ali na banalnoj razini lokalne politike – paljenja zastave, zapaljivih poruka, prozivki za diskriminaciju… I kako bi zamaglili globalnu igru koja se prelampa oko hrvatsko-srpskih odnosa i definiranja novih granica Istoka i Zapada – od Dunava do Jadrana.

U svemu tome staje se hrvatsko vijeće za obranu, prvi put pod predsjedanjem nove predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. I mi radosno saznamo da je možda i moguća jedinstvena, državna politika obrane i nacionalne sigurnosti. Ali i ponovo utvrđujemo da je posljednja hrvatska strategija nacionalne sigurnosti usvojena 2002. godine. To je otprilike kao telekomunikacijska kompanija koje je napravila posljednju strategiju razvoja prije dvadeset godina ne uključujući u nju mobilnu telefoniju. Kompanije dakako, već odavno ne bi bilo, a i od države, odnosno državne sigurnosti ostalo je vrlo malo.

Zato je usred tog jada barem donekle ohrabrujuće što su Predsjednica i premijer na sjednici Vijeća za obranu suglasni da je obrana važan dio nacionalne sigurnosti te da je nacionalna sigurnost važna. Premda, da se članovi toga najvišeg državnog tijela za obranu moraju tajnim glasovanjem opredijeliti između Istoka i Zapada, nisam baš sigurna da bi natpolovična većina jednoznačno izabrala zapadnu stranu. A uvjerena sam da barem dvije trećine članova pojma nema što je primjerice, u pozadini bošnjačke inicijative o drugom izlazu BiH na more u Bokokotorskom zaljevu, može li ona izazvati radikalizaciju i ponavljanje krimskog scenarija, destabilizaciju Crne Gore i sprečavanje ulaska u NATO.