Monetarna politika

Mirovinski fondovi u posljednje su vrijeme ponovno u fokusu javnosti. Često ih se spominje kao spasioce hrvatskih autocesta, investitore u HEP, čak i ulagače u svaki projekt kojeg se Vlada sjeti. No realnost je mnogo drugačija. Da, mirovinski fondovi zainteresirani su i za autoceste i za HEP i za svaku kompaniju koju država želi privatizirati. No hoće li doista uložiti novac svojih članova u takve projekte, naše buduće mirovine, to je potpuno drugo pitanje. Lider je organizirao okrugli stol s čelnicima četiriju društava koja upravljaju mirovinskim fondovima. Dinko Novoselec, predsjednik Uprave AZ fonda, Damir Grbavac, čelnik Raiffeisen mirovinskih fondova, Dubravko Štimac, predsjednik Uprave PBZ/CO fonda, i Petar Vlaić, čelnik Erste Plavog fonda, objasnili su javnosti što rade, kako to rade i zašto. Govorili su o svojim vlasnicima, koji su najveće hrvatske banke i osiguravajuće kuće, odnosu s njima i koji je interes vlasnika. I da, ne kupuju dionice kompanija kako bi spasili kreditne plasmane svojih banaka vlasnika jer je gotovo nemoguće kupiti dionice neke tvrtke u Hrvatskoj kojoj jedna od četiri najveće banke nije dala kredit. Objasnili su što rade svakoga dana, koliko su vremena izgubili na pripremu i dokumentaciju za monetizaciju autocesta. Posebno su naglasili da su, unatoč brojnim kritikama medija, hrvatski mirovinski fondovi jedni od najjeftinijih fondova u Europi, a istodobno jedni od najuspješnijih, odnosno u posljednjih 13 godina imali su poprilično dobre prinose.

Štimac: – Smisao osnivanja mirovinskih fondova i drugog stupu bio je potpuno jasan, kao i danas. A to je bila neodrživost prvog stupu i dotadašnjeg pristupa međugeneracijske solidarnosti. Taj sustav funkcionira kada je omjer 3:1, odnosno tri zapošlena na jednom umirovljenika. No ne i kada omjeri padaju ispod 2:1, a danas je trenutačno 1,2:1. Dakle, matematički takav sustav međugeneracijske solidarnosti nije održiv. Devedesetih godina kontinuirano smo se počeli spuštati ispod omjera 2:1 i tada je odlučeno da se mora provesti mirovinska reforma. Cilj je bio sustav kolektivne odgovornosti za mirovine polako prebaciti na individualni sustav mirovinske štednje. Demografska situacija više nije podržavala stari sustav i bilo je nužno kreirati vlastite račune i obvezati građane da budu odgovorni za svoju štednju za starost, odnosno svoju mirovinu. Zbog toga je RH uvela takozvani čileanski model, koji je promicala Svjetska banka. Osnovani su obvezni mirovinski fondovi i pokrenut je sustav s tri stupa. Prvi je međugeneracijska solidarnost, drugi su obvezni, a treći dobrovoljni mirovinski fondovi.

Novoselec: – Nije. To je previše pojednostavnjeno. Činjenica je da bi u potpunosti funkcionirao kapitalizirani sustav, ali njega treba pratiti određeni socijalni sustav kako bi zaštitio najsiromašnije. Kapitalizirani sustav je sustav individualnih računa, što smo preuzeli iz čileanskog modela. On u izravnu ovisnost stavlja plaću i buduću mirovinu. Dakle, ne postoji državni arbitar i mirovina je u tom sustavu posljedica matematičkog izračuna – izdvajate pet posto od mjesečne bruto plaće u drugi stup. Na kraju radnog vijeka na računu imate onoliko novca koliko ste do tada zaradili. Druga stvar, koja je jako važna, kapitalizirani sustav za razliku od prijašnjeg modela i logikom matematičke pravde motivira ljude na dulji rad, odnosno za dulji ostanak u radnom odnosu. Kad ste pred mirovinom u drugom stupu suočeni s izborom nastaviti raditi ili ići u mirovinu, tada ostanak u radnoj snazi djeluje dvostruko povoljno. Prvo jer dulje štedite. Drugo, manje se vremena isplaćuje mirovina pa sustav matematički ljude snažno gura da ostanu u radnom odnosu.

Vlačić: – Naš mirovinski sustav nije kopija čileanskog mirovinskog sustava jer u Hrvatskoj još uvijek imamo prvi stup, a u Čileu je ukinut. Drugo, upravo štednja u drugome stupu omogućuje, a danas je to malo teže kvantificirati, da će indeksacija mirovine iz prvog stupu biti bitno drukčija za 20 godina nego danas i time stvoriti manje opterećenje na izdatke za mirovine. Prvi stup imat će pravu socijalnu dimenziju, koja nije vezana uz vi-da drugi stup mora ostati ovakav kakav jest, relativna većina ih je i za to da se doprinosi za drugi stup povećaju. Ako ništa drugo, ljudi znaju da im drugi stup pruža osjećaj sigurnosti i imaju osjećaj da je to njihov novac i njihova imovina. To je uostalom definirano zakonom, ali su to, čini se, shvatili i u praksi.

Bašić: – To je imovina kojom će svaki korisnik upravljati nakon odlaska u mirovinu. Ali do tada s njom ne može ništa.

Grbavac: – Nije mu pristupačna. To je imovina čija je isključiva namjena doživotna imovina. Ona nema nikakvu drugu namjenu osim da se isplaćuje kao mirovina.

Štimac: – A koliko je dostupna imovina građaninu koju je uplatio u prvi stup? U drugom stupu svaki građanin zna koliko ima novca na računu.

Bašić: – Istina, neke države zapadnog svijeta omogućuju da građani podignu svoju mirovinu u nekome trenutku. Sjećamo se svi američkih filmova u kojima bi netko rekao: ‘Šljiviš ovo, kupim mirovinu i idem na Havaje.’

Vlačić: – Upravo zbog toga što je taj sustav toliko liberalan milijuni Amerikanaca žive u barakama. Veća sloboda ulaganja nosi i veće socijalne rizike, koje naš kontinentalni sustav ne poznaje. Povijesno gledano, Europa je uvijek bila socijalno osjetljivija, a to možemo očekivati i u budućnosti.

Grbavac: – Britanci ovih dana kreću u jednu vrstu liberalizacije u trenutku umirovljenja. Kažu da ih je zbog toga strah efekta Ferrarija. Dakle, netko počisti svoj mirovinski račun i kupi si Ferrari, a poslije neka država rješava probleme.

Šajatović: – Mnoge zanima koliko nam uzimate za posao koji radite.

Novoselec: – Društva za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima uzimaju na godišnjoj razini 0,45 posto od ukupne vrijednosti imovine.

Šajatović: – Što to konkretno znači?

Novoselec: – Na razini industrije to znači nešto manje od 300 milijuna kuna na godinu.

Šajatović: – Veliki je to iznos.

Novoselec: – Istina, ali tih nešto manje od 300 milijuna kuna odlazi u četiri relativno velike financijske institucije koje upravljaju sa 70 milijardi kuna imovine koja stalno raste. U toj industriji zapošljeno je 70-ak vrlo obrazovanih i jako stručnih ljudi. Za razliku od bankarstva, koje je najpoznatije u financijskoj industriji, ovo je industrija kojoj ne treba mnogo brojčano velikih poslova. Dakle, svaki zaposlenik u ta četiri društva u prosjeku upravlja s milijardom kuna. Takav omjer neće naći nigdje u Hrvatskoj. Također, plaćamo naknade regulatoru i Regosu.

Grbavac: – Na godinu Regosu plaćamo 30 kuna po članu fonda.

V aša tvrtka kupila je neki proizvod od druge tvrtke, roba je poslana, kao i račun. Ovlaštena osoba izradi program u računovodstvenom programu, ispiše ga, ovjeri pečatom i stavi u kuvertu. Drugi primjerak uloži u arhivu, uzima prvi račun, lijepi markice i odlazi u poštu. Poštanska služba preuzima račun i kreće njegov put prema odredištu, vi čekate sve dok ga tvrtka na drugom kraju ne primi. Zaposlenik pritom otvori kuvertu, provjeri dobavljača i cijenu troškova, zatim ručno unosi podatke u sustav, nakon čega ga spremi u arhivu i tako unedogled. Na jedan račun izgubljeno je u prosjeku pet dana.

Mijenjajući papirnati račun e-računom uklanjamo sve skupe i dugotrajne korake. Troškove je moguće sniziti i za 50 posto. Zašto onda mnoge domaće tvrtke još uvijek šalju papirnate račune? Počuveni iskustvom mnogih tvrtki iz i izvan Europske unije, lako možemo zaključiti da se ti procesi odvijaju bez zakonskih ili poreznih ograničenja, naravno unutar dogovorenih okvira. Isto tako, računovodstveni programi prepoznaju jedni druge, računi se normalno međusobno razmjenjuju jer svi upotrebljavaju globalni standard.

– U Hrvatskoj se e-računima unazad godinu i pol dana gotovo nije koristilo. Obično smo navikli za sve optuživati vladu, ali ovaj put ne možemo optuživati zakonodavca, on je svoje napravio te postavio pravnu regulativu za e-račune. Nažalost, pokrenuti nekoga kod nas da prihvati činjenicu da je vrijeme promjena stiglo i da ih mora prihvatiti te nešto napraviti iznimno je teško i sporo. Nadam se da će naša privreda biti brža od dinosaura. Oni se promjenama nisu stigli prilagoditi – objasnio je autoritet za e-račune Marko Emer, direktor hrvatske tvrtke Elektronski računi.

S jedne strane, upozorio je, osobe zaposlene u računovodstvu tvrtki prihvaćaju obične PDF dokumente poslane mailom kao pravovaljane e-račune. Takvi računi nisu e-računi te pošiljatelji takvih računa dovode u velik poslovni rizik sve svoje kupce, odnosno, primatelje takvih računa. S druge strane, kazao je, postoje knjigovođe koji se drže papira te dok ih netko ne natjerja zakonom na promjenu, ne žele ih se ostaviti.

– Zasigurno jedna od najvećih kočnica još bržeg razvoja e-računa nedovoljna je edukacija primarno računovodstvenoga kadra, a odmah zatim i kadra u IT sektorima hrvatskih tvrtki. Inače, volio bih naglasiti da u Hrvatskoj postoji nekoliko vrlo kvalitetnih edukacija na tu temu – dodao je Emer.

Ipak, e-računi u Hrvatskoj u posljednjih godinu i pol dana počeli su se sve više primjenjivati. Danas više od 10.000 pravnih subjekata aktivno upotrebljava e-račune u svom svakodnevnom poslovanju. Uobičajeno, javni sektor kaska za trendovima, a privatni se počeo dosta naglo i brzo prilagođavati.

– Navike se, znamo, mijenjaju najteže, ali mogu na osnovi konkretnih pokazatelja govoriti da se danas, pogotovo u privatnom sektoru, u pogledu e-računa mijenjaju strelovito. Tvrtke ne žele zaostati. Svima na tržištu jasno je koliko je prilagodba važna. Nije samo stvar u tome da tvrtke uvode e-račune radi uštede, ubrzanja procesa te povećanja pravne sigurnosti koju uvođenje e-računa donosi, rekao bih da je riječ i o ostavljanju dobrog dojma o tvrtki kao modernoj, naprednoj, tvrtki koja pazi na okoliš te želi ići naprijed – zaključio je Emer.