Tko je tko

Kunski je tečaj alibi. Zar vlade zaista uz realan tečaj misle ponavljati pogreške, neracionalno tiskati novac i onda golemim devalvacijama ispravljati neravnoteže?

Na sve poruke stranih i domaćih stručnjaka o ulozi tečaja premijer poručuje da prste treba držati dalje od kune i ne dirati u tečaj, a guverner plaši visokom inflacijom i posljedičnim devalvacijama izvoza koji bi bio moguć kod ravnotežnog tečaja. A to je naša situacija, desetak godina precijenjenog tečaja, izgubljeno više od 200 tisuća radnih mjesta u zemlji. Uvozimo meso, mlijeko, češnjak, jabuke, namještaj, previše automobila i industrijske robe, previše se skijamo u inozemstvu… a raste javni i inozemni dug, imamo recesiju i bilježimo pad standarda pretežnog dijela građana. I što to dulje traje, to je teže, na dulji rok neodrživo. No tu treba reći da ravnotežni tečaj nije jedini problem. Mnogo bi pomogli i niži troškovi vezani uz kamate, poreze i parafiskalne namete, djelotvornija državna administracija, efikasnije i ažurnije sudstvo, srednje zemljišne knjige, racionalno vođenje javnih poduzeća i ne bi tečaj trebalo smatrati jednim čarobnim štapom (još jedna dogma), ali smatram da je zabluđa da su izvoz i gospodarski rast kao izlaz iz krize mogući uz prejaku kunu. Tečaj je ipak najvažnija cijena u ekonomiji.

Prije malo više od dvije godine na ovom sam mjestu pokušao podsjetiti da pitanje tečaja nije nešto o čemu se može pregovarati i dogovoriti, nešto čime se može manipulirati. Jednostavno, tečaj je ekonomski ‘zakon’ koji diktiraju gospodarska kretanja. U protekle dvije godine na službenoj domaćoj sceni, u politici i glavnim medijima to se i dalje ignorira. No u međuvremenu obilaze nas strani stručnjaci koji nam ponovno otkrivaju jednostavnu istinu o ulozi tečaja. Spomenimo neke: Heiner Flassbeck, utjecajni ekonomist i bivši zamjenik ministra financija Njemačke, Johannes Wiegand, šef misije Međunarodnoga monetarnog fonda, poznati irski ekonomist David McWilliams te nedavno Hans-Werner Sinn, predsjednik bavarskog instituta IFO. Svi kažu da je kuna precijenjena i bez deprecijacije nema izazva iz krize. Uporno to ponavlja i nekoliko domaćih ekonomista. Nedavno i Marijana Ivanov, profesorica Ekonomskog fakulteta iz Zagreba, koja daje i prijedloge o opsegu poželjne deprecijacije. Kakva je reakcija mjerodavnih? Premijer odlučno poručuje da prste treba držati dalje od kune i u tečaj ne dirati. Guverner Boris Vujčić plaši visokom inflacijom i posljedičnim devalvacijama. Kaže da ‘uvijek postoji šansa da se pogreške ponove, ukine devizna klauzula, devalvira nacionalna valuta i ponovno prožive sve divote koje već godinama predlažu neki profesori Ekonomskog fakulteta’. Što nam zapravo govori? Zar to da bismo, kad bismo imali monetarnu suverenost, mahnito tiskali i devalvirali kunu? Zar zaista guverner smatra da i 25 godina nakon samostalnosti vlade misle ponavljati pogreške iz samoupravnog socijalizma i neracionalno tiskati novac i onda golemim devalvacijama ispravljati neravnoteže?

Gospodarski se subjekti odlučuju za proizvodnju kad cjenovni signali s tržišta pokažu da je moguće ostvariti prihode veće od troškova. Pritom je odlučujuća cijena domaćeg novca (tečaj) s pomoću koje se strane valute pretvaraju u kune. Za domaćeg izvoznika to znači koliko će dobiti kuna za eure ili dolare ostvarene na stranim tržištima, a za inozemne proizvođače koji dolaze na naše tržište koliko će moći dobiti eura ili dolara za kune ostvarene prodajom u zemlji. Ako je tečaj precijenjen, manje je radnih mjesta u zemlji jer jeftiniji uvoz uništava domaće proizvođače i ne ostvaruje se obujam.

Mirovinski fondovi u posljednje su vrijeme ponovno u fokusu javnosti. Često ih se spominje kao spasioce hrvatskih autocesta, investitore u HEP, čak i ulagače u svaki projekt kojeg se Vlada sjeti. No realnost je mnogo drugačija. Da, mirovinski fondovi zainteresirani su i za autoceste i za HEP i za svaku kompaniju koju država želi privatizirati. No hoće li doista uložiti novac svojih članova u takve projekte, naše buduće mirovine, to je potpuno drugo pitanje. Lider je organizirao okrugli stol s čelnicima četiriju društava koja upravljaju mirovinskim fondovima. Dinko Novoselec, predsjednik Uprave AZ fonda, Damir Grbavac, čelnik Raiffeisen mirovinskih fondova, Dubravko Štimac, predsjednik Uprave PBZ/CO fonda, i Petar Vlaić, čelnik Erste Plavog fonda, objasnili su javnosti što rade, kako to rade i zašto. Govorili su o svojim vlasnicima, koji su najveće hrvatske banke i osiguravajuće kuće, odnosu s njima i koji je interes vlasnika. I da, ne kupuju dionice kompanija kako bi spasili kreditne plasmane svojih banaka vlasnika jer je gotovo nemoguće kupiti dionice neke tvrtke u Hrvatskoj kojoj jedna od četiri najveće banke nije dala kredit. Objasnili su što rade svakoga dana, koliko su vremena izgubili na pripremu i dokumentaciju za monetizaciju autocesta. Posebno su naglasili da su, unatoč brojnim kritikama medija, hrvatski mirovinski fondovi jedni od najjeftinijih fondova u Europi, a istodobno jedni od najuspješnijih, odnosno u posljednjih 13 godina imali su poprilično dobre prinose.

Bez obzira na to što je prošlo više od desetljeća od mirovinske reforme, nikada nije nađen opet pitati – koja je svrha vašeg postojanja? Smisao osnivanja mirovinskih fondova i drugog stupu bio je potpuno jasan, kao i danas. A to je bila neodrživost prvog stupu i dotadašnjeg pristupa međugeneracijske solidarnosti. Taj sustav funkcionira kada je omjer 3:1, odnosno tri zapošlena na jednom umirovljenika. No ne i kada omjeri padaju ispod 2:1, a danas je trenutačno 1,2:1. Dakle, matematički takav sustav međugeneracijske solidarnosti nije održiv. Devedesetih godina kontinuirano smo se počeli spuštati ispod omjera 2:1 i tada je odlučeno da se mora provesti mirovinska reforma. Cilj je bio sustav kolektivne odgovornosti za mirovine polako prebaciti na individualni sustav mirovinske štednje. Demografska situacija više nije podržavala stari sustav i bilo je nužno kreirati vlastite račune i obvezati građane da budu odgovorni za svoju štednju za starost, odnosno svoju mirovinu. Zbog toga je RH uvela takozvani čileanski model, koji je promicala Svjetska banka. Osnovani su obvezni mirovinski fondovi i pokrenut je sustav s tri stupa. Prvi je međugeneracijska solidarnost, drugi su obvezni, a treći dobrovoljni mirovinski fondovi.

Netom prije reforme bili smo u Čileu i pokazivali su nam rezultate svoje reforme. Kada smo pitali kako to funkcionira jer se u Hrvatskoj pripremala reforma, rekli su nam da će oni koji imaju velike plaće imati velike mirovine, a koji imaju male plaće male mirovine. Tako su nam objasnili svu mudrost svog sustava. Je li to točno ili nije? Nije. To je previše pojednostavnjeno. Činjenica je da bi u potpunosti funkcionirao kapitalizirani sustav, ali njega treba pratiti određeni socijalni sustav kako bi zaštitio najsiromašnije. Kapitalizirani sustav je sustav individualnih računa, što smo preuzeli iz čileanskog modela. On u izravnu ovisnost stavlja plaću i buduću mirovinu. Dakle, ne postoji državni arbitar i mirovina je u tom sustavu posljedica matematičkog izračuna – izdvajate pet posto od mjesečne bruto plaće u drugi stup. Na kraju radnog vijeka na računu imate onoliko novca koliko ste do tada zaradili. Druga stvar, koja je jako važna, kapitalizirani sustav za razliku od prijašnjeg modela i logikom matematičke pravde motivira ljude na dulji rad, odnosno za dulji ostanak u radnom odnosu. Kad ste pred mirovinom u drugom stupu suočeni s izborom nastaviti raditi ili ići u mirovinu, tada ostanak u radnoj snazi djeluje dvostruko povoljno. Prvo jer dulje štedite. Drugo, manje se vremena isplaćuje mirovina pa sustav matematički ljude snažno gura da ostanu u radnom odnosu.

Naš mirovinski sustav nije kopija čileanskog mirovinskog sustava jer u Hrvatskoj još uvijek imamo prvi stup, a u Čileu je ukinut. Drugo, upravo štednja u drugome stupu omogućuje, a danas je to malo teže kvantificirati, da će indeksacija mirovine iz prvog stupu biti bitno drukčija za 20 godina nego danas i time stvoriti manje opterećenje na izdatke za mirovine. Prvi stup imat će pravu socijalnu dimenziju, koja nije vezana uz vi.

Većina ispitanih smatra da drugi stup mora ostati ovakav, a relativna je većina i za to da se doprinosi povećaju. Ljudi znaju da im drugi stup pruža osjećaj sigurnosti i imaju osjećaj da je to njihov novac i njihova imovina. To je imovina kojom će svaki korisnik upravljati nakon odlaska u mirovinu. Ali do tada s njom ne može ništa. Nije mu pristupačna. To je imovina čija je isključiva namjena doživotna imovina. Ona nema nikakvu drugu namjenu osim da se isplaćuje kao mirovina. A koliko je dostupna imovina građaninu koju je uplatio u prvi stup? U drugom stupu svaki građanin zna koliko ima novca na računu.

Istina, neke države zapadnog svijeta omogućuju da građani podignu svoju mirovinu u nekome trenutku. Sjećamo se svi američkih filmova u kojima bi netko rekao: ‘Šljiviš ovo, kupim mirovinu i idem na Havaje.’ Upravo zbog toga što je taj sustav toliko liberalan milijuni Amerikanaca žive u barakama. Veća sloboda ulaganja nosi i veće socijalne rizike, koje naš kontinentalni sustav ne poznaje. Povijesno gledano, Europa je uvijek bila socijalno osjetljivija, a to možemo očekivati i u budućnosti. Britanci ovih dana kreću u jednu vrstu liberalizacije u trenutku umirovljenja. Kažu da ih je zbog toga strah efekta Ferrarija. Dakle, netko počisti svoj mirovinski račun i kupi si Ferrari, a poslije neka država rješava probleme.

Društva za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima uzimaju na godišnjoj razini 0,45 posto od ukupne vrijednosti imovine. Na razini industrije to znači nešto manje od 300 milijuna kuna na godinu. Veliki je to iznos. Istina, ali tih nešto manje od 300 milijuna kuna odlazi u četiri relativno velike financijske institucije koje upravljaju sa 70 milijardi kuna imovine koja stalno raste. U toj industriji zapošljeno je 70-ak vrlo obrazovanih i jako stručnih ljudi. Za razliku od bankarstva, koje je najpoznatije u financijskoj industriji, ovo je industrija kojoj ne treba mnogo brojčano velikih poslova. Dakle, svaki zaposlenik u ta četiri društva u prosjeku upravlja s milijardom kuna. Takav omjer neće naći nigdje u Hrvatskoj. Također, plaćamo naknade regulatoru i Regosu. Na godinu Regosu plaćamo 30 kuna po članu fonda.