Prošlo doba lidera aparaticha

Čak i kad su u početku naoko ovisne i poslušne svojim političkim pokroviteljima, žene u politici brzo uče i u nastavku su spremne uistinu napraviti promjene. Makar korak po korak jećam se, otprilike u prvoj polovini devdesetih prošlog stoljeća novinarstvo je odjednom počelo postajati izrazito ženska profesija. Nije to bilo zato što su muškarci bili na ratištu. Bilo je to zato što su plaće bile prema današnjim mjerilima vrlo male, a još više zato što su moć i utjecaj u jednom trenutku iselili iz novinarstva. S druge strane, s višestranacijem i stvaranjem države otvorili novi prostori s mogućnostima zarade i utjecaja – u politici, diplomaciji, državnoj upravi, biznisu… U tom se preustrojavanju primjerice cijela (uglavnom muška) dopisničko-urednička elita konglomerata Vjesnik preselila u diplomaciju. Ali i novinarstvo, koje je uslijed promjene političke i društvene paradigme feminizirano, također je krenulo uzlazno. I za nekoliko godina postalo je ponovno jedna od bolje plaćenih profesija u Hrvatskoj.

Događa li se nešto slično u današnjoj politici? Jesu li žene izlaz ili barem katalizator promjena u moralno i općenito bankrotiranoj hrvatskoj politici? Prvi se jakih žena dosjetio veliki meštar političkog marketinga, danas kazneno posrnuti zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. I dobio je izbore u Zagrebu s listom jakih uspješnih žena, koje dotad uglavnom nisu izravno participirale u politici: od Sandre Švaljek i Vesne Kusin do Mirne Štim i Vide Demarin. Pustimo sad nagađanja koja od njih ili koje od njih će mu možda u kaznenoj procesu doći glave. To nije glavno političko postignuće njegove ženske liste. Glavno je postignuće da su one, isprva dočekivane kao ukrasi bez političke težine, malo-pomalo demontirale i demaskirale nezamjenjivost muških političkih patrijarha ili aparaticha na gradskoj, zagrebačkoj razini. I bez obzira na kojačni rasplet, Sandra Švaljek, koja je preko noći stje- cajem okolnosti ubačena u gradonačelniku ulogu, pokazala je da se i bez Milana Bandića može voditi Zagreb. Samo diskretnije i manje nametljivo. Shvatili su moć uspješnih žena u vremenima političkog bankrota i nužne promjene političke paradigme i slijeva i zdesna. HDZ je u predsjedničke izbore ušao s Kolindom Grabar-Kitarović. I pobijedili su. Ali to nije kraj. U samo mjesec dana predsjednica Grabar-Kitarović pokazala je da uistinu namjerava provoditi promjene. I to ne samo u užem spektru predsjedničkih ovlasti koje se odnose na vanjsku, obrambenu i sigurnosnu politiku nego i u načinu obnašanja i u percepciji predsjedničke uloge. Ma koliko je iz poraženog tabora nastojali prikazati kao osobu koja dijeli narod prema stranačkim lini-jama, ona šalje signale okupljanja, njezin tim djeluje nasmiješeno, pozitivno, zapadnjački, shvaćajući da lideri aparatici pripadaju nekomu prošlom dobu.

Ljevica, kojom uza sva unutarnja previranja ipak dominira SDP, nakon vjerujem spontanog odmetništva iskoristila je posebnost i različitost Mirele Holy da bi od nje stvorila svoj brend lijeve alternative ljevici. Nakon uspješnih europskih izbora Holy i njezin Orah trenutačno prolaže kroz izvjesnu krizu političkog identiteta. No ako pokušate umjesto Mirele Holy na njezinoj političkoj poziciji odmetnika od vladajuće strukture zamisliti nekog Mirana Holyja, postaje jasniji Mirelin uspjeh. Miran, naime, ne bi bio ni primijećen. Razliku ne čini šminka, koja je u Mirelinom slučaju ciljano naglašenija. Odmetnik Miran ne bi uopće uspio privući pažnju na sebe, bio bi samo jedan u nizu politički hiperambicioznih muškaraca koji traže svoju političku dionicu da bi osvojili nešto moći i potencijalno, krišom, mnogo novca. U području građanskih inicijativa još jedna uspješna žena, Željka Markić, svojim je referendumima razbudila (samo) svijest društva i proširila uvjerenje da je promjena političke paradigme moguća i nužna. Na samoj desnici Ruža Tomašić također se pokazala kao uspješan izborni projekt za određen broj sezona, koji je sad ipak iscrpio svoj potencijal. Zato se i na vjerojatnim izvanrednim zagrebačkim izborima, ali i izvjesnim parlamentarnim izborima pri- vlačne ženske formule i slijeva i zdesna mogu pokazati kao pobjednička rješenja. Ali dosadašnja iskustva govore da to nisu ujedno i dekorativna rješenja. Čak i kada su u početku naoko ovisne i poslušne svojim političkim pokroviteljima, poput Bandićeve ženske liste, one brzo uče i u nastavku su spremne uistinu učiniti promjene. Možda ne onolike kolike bismo priželjkivali, ali promjene se grade korak po korak.