Agencijsko bilo

Nafte neće nestati sutra, ali već će je sutra početi nestajati. Ili neće? Kolike su svjetske naftne zalihe? Što će se dogoditi s novim istraživanjima i cijenama tog energeta? Što sve to donosi svjetskom i domaćem ekonomskom stablu? Je li sjaj crnoga zlata vječan, jesu li drame o globalnim i lokalnim naftnim zalihama samo u službi urbanih mitova i političkih farsa? Možemo se razbacivati još pokojim, gotovo hamletovskim pitanjem, ali zaista nema smisla. Naime, procjene su različite. Kako god okrenuli, govorimo o velikim brojkama i godinama pa tko preživi, pričat će, to jest otkrit će čije je predviđanje bilo točno. Prema podacima BP-a, korporacije koja se već pedesetak godina smatra pouzdanim izvorom informacija o naftnim zalihama, ukupne svjetske zalihe konvencionalne nafte na kraju 2013. bile su oko 238 milijardi tona, što je dostajalo za oko 56 godina globalne potrošnje iz 2013. od 4,2 milijarde tona.

Akademik Mirko Zelić, predsjednik Znanstvenog vijeća za naftu i plin, iznosi podatke prema kojima su svjetske dokazane i pridobive naftne zalihe oko 190 milijardi tona, a procijenjene potencijalne zalihe u svijetu u nekonvencionalnim ležištima više od sedamsto milijardi tona. Ako bi se to potvrdilo daljnjim istraživanjem, moglo bi se dobiti oko 140 milijardi tona. Da bismo o naftnim zalihama mogli objektivno govoriti, treba uzeti u obzir količine koje se pri sadašnjoj tehnologiji mogu profitabilno iscrpiti iz poznatih ležišta. To znači da ne mogu biti jednake pri cijenama od pedeset ili sto dolara za barel.

Igor Dekanić, profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu, kaže da tvrtke u računanju zaliha nafte ne uzimaju trenutačne tržišne cijene, nego planske, koje su redovito niže kako bi izbjegle preveliku izloženost naglim promjenama cijena. – Primjerice, kad su tržišne cijene stotinjak dolara za barel, planske su cijene za računanje zaliha od 60 do 70 posto od te razine – objašnjava Dekanić koji smatra da bi svjetske naftne zalihe mogle ostati otprilike na jednakim brojkama bar još neko vrijeme.

Naime, nakon pada cijena na svjetskom tržištu u 2014. i početkom 2015. na pedesetak posto cijena iz prve polovine 2014. mnoge tvrtke smanjile su intenzitet istraživanja jer im se ne isplati proizvoditi naftu. Neke su čak počele masovno dijeliti otkaze i otkazivati projekte planirane za ovu godinu. BP je tako otpuštao jer je niska cijena nafte pritiskala bušotine u Sjevernome moru, zbog čega su postale nerentabilne; BHP Billiton reže proizvodnju nafte iz škriljevca u SAD-u zbog pada cijena nafte, smanjio je i broj bušotina itd. – Manji intenzitet istraživanja vjerojatno će ostati sve dok cijene nafte budu niske. To znači da će razina naftnih zaliha i proizvodnja ostati na sadašnjim vrijednostima toliko dugo dok cijene ponovno ne porastu. A to ovisi o oporavku globalne ekonomije, porastu potražnje u Kini i politici OPEC-a, ponajprije Saudske Arabije – smatra Dekanić.

Svakako će biti zanimljivo gledati razvoj naftne situacije u idućim desetljećima na domaćoj i svjetskoj sceni, pogotovo predviđanja o tome. Prema BP-ovim prognozama do 2035., potražnja za naftom rast će za oko 0,8 godišnje do 2035. (potražnja raste isključivo u zemljama koje nisu članice OECD-a). Nadalje, Kina će prestići SAD kao najveći pojedinačni potrošač nafte na globalnoj razini, a trenutačna slabost na naftnom tržištu, koja uvelike proizlazi iz snažna rasta proizvodnje nafte u SAD-u, vjerojatno će potrajati nekoliko godina. S godinama će se proizvodnja nafte u toj zemlji usporiti i fokus će se ponovno prebaciti na Bliski istok. Fosilna goriva i dalje će zadovoljavati većinu svjetskih energetskih potreba. Međutim, dogodit će se znatan pomak u energetskom miksu pa bi obnovljivi izvori energije mogli zauzeti veći dio, kao i plin. Dakle, kao što smo spomenuli na početku: nafte neće nestati sutra, ali sutra će je početi nestajati.

Od OPEC-ove odluke cijena nafte padala je sa sedamdeset dolara po barelu na 45 dolara, zasad je blizu šezdeset dolara. To je cijena koja će vjerojatno rasti kako godina odmiče. Dugoročno, tržišni pokazatelji upućuju na procjenu kako bi za pet godina trebala biti između 70 i 75 dolara po barelu. Tržište procjenjuje da je to cijena potrebna za osiguranje dugoročne isplativosti crpljenja nekonvencionalne nafte, odnosno proizvodnje dovoljne količine nafte da bi se podmirila potražnja – objašnjava Šaravanja.

Zelić također smatra da se ponovno može očekivati porast cijena nafte jer je nužno nastaviti otkrivati nova ležišta, i to u geološki složenijim strukturama i uvjetima takvih zahvata. To se prije svega odnosi na nekonvencionalna naftna ležišta, zatim na duboke strukture ispod solnih naslaga te ležišta u dubokim morima, posebice u arktičkom području.

Da bi ti zahvati bili opravdani radi povećavanja rezervi nafte u svijetu, procjenjuje se da bi najniža cijena nafte trebala biti osamdesetak dolara po barelu. Ta nova istraživanja nužna su jer će do 2035. potražnja za ukupnom primarnom energijom, u kojoj su fosilna goriva više od osamdeset posto, porasti za oko 50 posto, tj. od sadašnjih dvanaest milijardi tona ekvivalentne nafte na gotovo osamnaest milijardi tona ekvivalentne nafte na godinu – napominje Zelić. Tu dolazimo i do Hrvatske.

Naftne zalihe u Hrvatskoj trebale bi se objavljivati u godišnjim poslovnim izvješćima koje Ina prijavljuje Zagrebačkoj burzi. Prema njima, naftne zalihe i zalihe plinskog kondenzata na kraju 2008. bile su oko jedanaest milijuna tona ekvivalentne nafte, što je tada dostajalo za 15-ak godina tadašnje proizvodnje od 75 tisuća tona nafte na godinu. Nakon 2008. objavljaju se samo zbirni podaci za sve ugljikovodike (naftu, plinski kondenzat i prirodni plin) i taj je obračun na kraju 2012. bilo malo manji od 25 milijuna tona ekvivalentne nafte, kad se sve količine prirodnog plina i plinskog kondenzata prema svojemu energetskom ekvivalentu preračunaju na naftu.

Stanje zaliha ugljikovodika na kraju 2012. jako je smanjeno u odnosu na 2008., kad su ukupne zalihe u Hrvatskoj iznosile oko 35 milijuna tona ekvivalentne nafte, i to zbog veće eksploatacije osobito plina i slabijeg intenziteta istraživanja nakon 2008. – analizira Dekanić.

Akademik Zelić kaže da su trenutačno pridobive zalihe nafte u Hrvatskoj veće od osam milijuna tona, a potencijalne naftne zalihe u Hrvatskoj u panonskom bazenu procjenjuju se na oko 23 milijuna tona. Ako bi se dokazale, od toga bi pridobivo bilo desetak milijuna tona. U srednjem i južnom Jadranu potencijalne zalihe procjenjuju se na četiristo milijuna tona. Ako bi se dokazale daljnjim istraživanjem, od toga bi bilo pridobivo oko 140 milijuna tona. Zelić očekuje intenzivno istraživanje i na kopnu i na moru.

Pronađe li se crno blago na Jadranu, Hrvatska bi, prema nekim procjenama, mogla na godinu u ekvivalentu proizvoditi deset milijuna barela nafte. U najboljem scenariju bili bismo mirni bar pedesetak godina. Pravo na sudjelovanju u aktualnome hrvatskom energetskom projektu, istraživanju i eksploataciji nafte i plina u Jadranu, dobili su Ina, konzorcij ENI-ja i Medoilgasa te konzorcij američkog Marathon Oila i austrijskog OMV-a. Natjecanje za koncesiju za istraživanje nafte i plina na šest istražnih polja na kopnu pak završilo je u veljači i u travnju bi se trebali znati koncesionari, no zna se da je i u tome jedna od zainteresiranih Ina.

Želimir Šikonja, izvršni direktor za istraživanje i proizvodnju nafte i plina u Ini, nedavno je u razgovoru za Poslovni dnevnik otkrio prilično ambiciozne ciljeve te tvrtke: stopostotna obnova rezervi uz godišnji rast proizvodnje od pet do deset posto te dostizanje razine proizvodnje koju je Ina imala prije proglašenja više sile u Siriji.

Da bismo to postigli, moramo diverzificirati svoj istraživačko-proizvodni portfelj jer je upravo to ključ razvoja svake naftne tvrtke, pa tako i naše. U tom smislu Hrvatska nam svakako ostaje u fokusu, i Jadran i kontinentalni dio – kaže Šikonja, podsjećajući na to da je prije šest godina Inino istraživanje na kopnu bilo gotovo zanemarivo i svodilo se na ulaganja od nekoliko milijuna kuna na godinu. Zanemarili su, kaže, potencijale Panonije.

Ako raspoloženje javnosti prema istraživanjima ugljikovodika u podmorju, ali i na kopnu, i dalje bude slično kao proteklih nekoliko tjedana, profesor Dekanić misli da se može očekivati da istraživanje i eksploatacija nafte i plina te prerada nafte u Hrvatskoj nakon punog stoljeća aktivnosti doživi sudbinu svih drugih neostvarenih energetskih projekata. U tom slučaju iznosi pesimističan scenarij: za deset ili petnaest godina u Hrvatskoj će prestati i eksploatacija i prerada nafte, a prije ili poslije nestat će i odgovarajuća tehnička i obrazovna infrastruktura. Ostat će samo benzinske postaje i trgovina naftnim derivatima, domaći poduzetnici nadmetat će se oko nekoliko postotaka trgovačke marže, a cijene će posve ovisiti o poslovnoj politici i industrijskoj strategiji prijateljskih susjednih zemalja.

Napominje da, dugoročno, tržište procjenjuje da je cijena od 70 do 75 dolara po barelu potrebna za osiguranje proizvodnje dovoljne količine nafte da bi se podmirila potražnja.