Zašto sam u sebi okorjeli digitalni kontrarevolucionar

Iako digitalna revolucija neosporno donosi napredak, gasi više radnih mjesta nego što ih stvara. Mi u Lideru uspjeli smo se prilagoditi, ali ta prilagodba ima i visoku cijenu.

Digitalna revolucija izazov je i prilika koju treba iskoristiti inovativno. Jest, ali visoka je cijena te revolucije. Prije se moglo živjeti na jednoj platformi, danas ih moraš ‘hendlati’ četiri-pet usporedno.

Postoji pojava zajednička većini kolumnist. Godinama sam sebi obećavaju da će uzeti nekoliko tjedana i napisati pravu knjigu o području koje komentiraju. Manjina u tome uspije. Većina u vrtlogu tekućih obveza na kraju uspije samo ukoričiti svoje najbolje kolumne. Sva je prilika da ću, bar za sada, završiti u drugoj skupini. Ola-kotna okolnost: ove godine Lider navršava deset godina izlaženja. E, sad, pregledavanjem ‘Ekonomalija’ objavljenih od 2005. do danas lako se može doći do zastrašujuće mogućnosti. Da ispadne kako kroničar nije uopće obradio najvažniju ekonomsku pojavu desetljeća – digitalnu revoluciju. Dva su opravdanja. Jedno je da u redakciji postoje novinari-stručnjaci za digitalnu revoluciju, pa u Liderovoj strukturi ne manjka tih tema, nužnih svakom poduzetniku i menadžeru. A drugo, vjerojatno podsvjesno, ipak sam ljutit na tu digitalnu revoluciju.

Pokazalo mi se to u pripremama uvodnog obraćanja za deseti Dan otvorenih integracija, godišnju konferenciju sistem-integratora, tvrtke King ICT. Nakon što sam napisao pogled na posljednjih deset godina digitalne revolucije, ispostavilo se da naslov mora biti ‘Dojmovi konzervativnoga korisnika’. Koji je, istina, još potkraj prošlog stoljeća počeo upotrebljavati, prema nekima, prvi pametni telefon na svijetu Nokia Communicator (i ostao vjeran inačicama tog uređaja do danas kad ga se mora riješiti jer revolucija jede svoju djecu, pa tako i čuveni Nokiju). Ali i nakon neugodnih iskustava odlučio je ne koristiti se e-bankarstvom…

Ipak, glavni razlog nelagode prema digitalnoj revoluciji profesionalne je prirode. Digitalizacija, tj. širenje interneta, iz temelja je uzdrimala klasični poslovni i profesionalni model tiskanog novinarstva. Došlo je vrijeme kad ti svatko može jednostavno ukrasti dva ključna odlomka iz teksta u tiskanom broju (na kojemu se radilo tjedan dana) i objaviti ga na svom portalu. Što je još gore, internet je promijenio čitateljske navike. Nema više strpljenja u čitanju. Naslov, dvije rečenice i to je to. Pa onda neodrživa praksa da nešto što vrijedi, u što je uložen veliki trud i znanje, može biti besplatno. Pa se nije dogodilo ni seljenje marketinških proračuna na internetske stranice (osim na Googleove…). Sad će netko s pravom reći: ‘Pa što se buniš?’ Digitalna revolucija izazov je i prilika koju ste iskoristili inovativno. Jest, ali visoka je cijena te revolucije. Prije se moglo živjeti na jednoj platformi, danas ih moraš ‘hendlati’ četiri-pet usporedno.

Vjerojatno su slične frustracije bile i u vrijeme industrijske revolucije, prije stotinjak i više godina. Do one faze kad je luđiščki pokret ohrabrivao one koji su ostali bez posla da čekićima razbijaju parne strojeve. Pokazalo se da nije uspio zaustaviti industrijsku revoluciju. Jednako tako besmisleno je pokušati stati na put digitalizaciji svake pore naših života. Na pojedinačnoj i na razini tvrtke mora joj se prilagođavati, iskorištavati pogodnosti, sanirati štetu… Oni koji su stvaratelji aplikacija i drugih rješenja neka budu svjesni sreće koju imaju što su se našli na strani dobitnika, a ne gubitnika digitalne revolucije.

U posljednje vrijeme najveće igrače na digitalnom igralištu pitam isto pitanje: stvara li digitalizacija dovoljno novih radnih mjesta da nadoknadi sva ona izgubljena? Primjera radi, digitalizirani aparati za kavu sigurno traže manje onih koji ih održavaju od broja konobara koji bi imali posla da nema takve konkurencije. Dobio sam odgovor: ‘Ali u kafićima je kava bolja!’ Da, ali oni koji su izgubili poslove na drugim mjestima na kojima je digitalizacija dala novu dimenziju klasičnim proizvodima ili uslugama nemaju novca ići u kafiće… Moglo bi se čak postaviti teza da je velik dio sve prisutnije deflacije u Europi posljedica i rušenja cijena koje izaziva digitalizacija jeftinije, produktivnije proizvodnje robe i usluga. Smisao ove kolumne nije da bi se tehnološki napredak morao zaustaviti. Samo što ekonomisti i političari koji traže rješenja za sve uspoređeni rast svjetske i lokalne ekonomije u svojim modelima moraju uzeti u obzir i učinke sve ubrzanije digitalne revolucije. Usudio bih se reći da nema tih ‘bolnih rezova’ i ‘odlučnih reformi’ koji mogu ublažiti posljedice digitalne revolucije za zaposlenost. Ako ništa drugo, bar će neki ekonomisti ostati potrebni u traženju odgovora na tu kvadraturu kruga.