Profitaši u Ekonomskoj politici

Novi val u ekonomsko-političko-poslovnom novinarstvu krenuo je čak i prije negoli u glazbi. Još sredinom 60-ih prošlog stoljeća odigrala se žestoka utakmica dviju ekonomskih škola. Dohodaša i profitaša.

Otkako je na HTV-u počela serija ‘Crno-bijeli svijet’, nekoliko me mladih ljudi pitalo isto pitanje: ‘A je li u to vrijeme bilo poslovnog novinarstva?’ Umjesnije bi bilo pitati kakvo je bilo poslovno novinarstvo u to doba, ali dobro, treba dopustiti da mladi naraštaj ne znaju da su u Jugoslaviji za razliku od većine socijalističkih zemalja postojale znatne tržišne slobode. Pa ako ima (djelomičnog) tržišta, naravno da ima i novinarstva koje ga prati.

Bit ću slobodan ustvrditi da je novi val u ekonomsko-političko-poslovnom novinarstvu 80-ih počeo čak i prije negoli u npr. glazbi. Još sredinom 60-ih prošlog stoljeća odigrala se žestoka utakmica dviju ekonomskih škola. Dohodaša i profitaša. Dohodaši su nastojali ekonomsku teoriju prilagoditi partijskim političkim ideolozima. Profitaši su bili za više tržišta.

Naravno, politika je stala na stranu pravovjernijih dohodaša. Profitaši su izgubili. Ali nije im bilo zabranjeno pisanje i govorenje. Samo su bili raseljeni po fakultetima i institutima. Čak im je bilo dopušteno da imaju i svoje glasilo. Unutar izdavačke kuće Borba izlazio je tjednik Ekonomski politika. Bila je to prema prijelomu i nepotpisivanju tekstova kopija londonskog The Economist. Čitajući taj tjednik, i student socijalističkih studija ekonomije mogao je završiti usporedni studij tržišne ekonomije. Kad bi današnji mladi ekonomisti počeli čitati Ekonomski politiku iz 80-ih, odmah bi je svrstali među, kako se to danas kaže, neoliberalno ekonomsko štivo.

Uz Ekonomsku politiku, koja je bila makroekonomsko-politički tjednik, postojali su i kvalitetni republički tjednici koji su izlazili pri republičkim komorama (Priredni vjesnik u Zagrebu, Gospodarski vestnik u Ljubljani…). I oni su imali dosta slobode. Pogotovo za promicanje republičkih interesa. U Beogradu, u saveznoj komori, predstavnici republičkih komora borili su se za kvote uvoznih sirovina i repromaterijala za poduzeća na svom području. U dnevnim novinama prve stalne stranice pojavile su se potkraj 80-ih. U Vjesniku je Ivo Jakovljević pokrenuo rubriku ‘Financije i tržišta’. A ekipa koja je danas vodstvo Lidera dobila je 1989. prilikom pokrenutih stalnih tjednih prilog u Večernjem listu. I danas mnogi pričaju kako su u tom ‘Poslovnom svijetu’ u prvih šest brojeva čitali i učili kako se čitaju burzovni izvještaji.

Da stvari budu jasne: tih 80-ih još se provodilo vrlo jako državno reguliranje gospodarstva. Npr. velik dio cijena svako se malo zamrzavao. Direktore tvrtki (u to vrijeme poduzeća su se, prema viziji Titova ideologa Edvarda Kardelja, službeno nazivala organizacijama udruženog rada) birao je ili za izbor bar davao suglasnost Komitet, tj. Savez komunista. Pri čemu je stega već popuštala pa su imenovani direktori imali prilično velik menadžerski manevarski prostor.

U medijima se mogao žestoko kritizirati neefikasan ekonomski sustav i tražiti radikalne reforme i bolne rezove (današnji ekonomisti, političari i novinari nesvjesno se koriste tim starim sintagmama). Nije se ulazilo u pitanje višestranjača i privatizacije.

O kojim smo temama najčešće pisali? Ponajprije o inflaciji, koja se uporno vraćala i koja je bila slika neefikasnosti sustava koji je prije ili poslije morao kolaborirati. S tim je bila vezana i politika tečaja. Početkom 80-ih tema je bila nestašica uvozne robe. Žestoko se kritizirala i tzv. dogovorna ekonomija, sintagma koju se skovao zagrebački novinar Drago Buvač. Svakodnevna tema bile su i gubitaške tvrtke koje su umjetno održavane na životu (gubici su gurani u inflaciju). Pisali smo serijale o promašenim državnim investicijama tog vremena… Počeli su i stečajevi. Ali uvijek je bilo i odličnih tvrtki koje su izvozom harale stranim tržištima. U to vrijeme bilo je velikih direktora koji su stvarali Podravku, Plivu, TDR, Nikolu Teslu, Saponiju… Poseban je gušt bio za Start raditi reportaže o nekoj od slovenskih izvoznih tvrtki. Crno-bijeli svijet, moglo bi se reći. S time da i slobodno tržište za koje smo se borili nekako nije dalo osobite rezultate…

Još samo jedna paralela: u Večernjaku je uvijek netko imao sektor opskrbe. Istina, takvog sektora danas formalno nema, ali ostao je u mnogim glavama. Pa kad su sindikalisti ovih dana zaprijetili obustavom isporuke gnojiva, mediji su se zabrinuli kako seljaci neće biti opskrbljeni za proizvodnju sjetu. Kao da smo još u 80-ima i zabranama uvoza, a ne u globaliziranome 21. stoljeću i na europskom tržištu bez carina. Gdje postoji tržište, a ne opskrba.