Nakon 15 godina po sudovima tek se djelomično naplatio

D a sam znao da će se ovo suđenje otegnuti petnaest godina, odustao bih od svega – govorim mi moj sugovornik poduzetnik iz Međimurja. Drugom je poduzetniku početkom 2000. posudio 150 tisuća tadašnjih njemačkih maraka koje je tek nedavno uspio dijelom naplatiti, ali zatezne kamate za sada su ostale nenaplaćene.

Ne želi s imenom u javnosti, no s Liderom je podijelio svoju priču zato što je to dobar primjer sporosti naših sudova, ali i upozorenje svima da bi se svatko trebao osigurati kad nekom posuđuje novac. Nije da se naš poduzetnik nije osigurao. Dužnik mu je potpisao mjenice na svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, no kako se bližio rok povrata novca, dužnik je počeo rasprodavati svoju pokretninu, a kuća koja je bila u vlasništvu njegove žene darovnim je ugovorom postala vlasništvo njezinih roditelja. Trebao je barem u zemljišne knjige upisati da je kuća pod teretom zbog duga, odnosno da mu zalog bude konkretniji jer se kuća tada ne bi mogla darovati i izbjegao bi sudski spor. Međutim, nije.

Naš je poduzetnik shvatio da je prevaren i pokrenuo je tužbu protiv dužnika. Morao je podnijeti dvije tužbe na Općinskom sudu u Čakovcu: jednu kako bi se utvrdio iznos duga, a drugu kako bi se poništilo darovanje kuće. Prije toga podnio je kaznuju prijavu tamošnjoj policiji protiv dužnika zbog prodaje pokretnina, no policija je rekla da tu nema nikakvog kaznenog djela. Samo je za kuću bilo izgleda. Policija je pogriješila jer u Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05, članci od 66. do 71.) jasno je navedeno da u slučajevima kada dužnik svjesno prodaje svoju imovinu kako bi oštetio vjerovnika, vjerovnik ima pravo pobijati takve kupoprodajne i darovne ugovore. Zato, bez obzira na stajalište policije, i naš je oštećenik pogriješio što u tužbi osim pobijanja darovanja kuće nije naveo da traži poništenje svih kupoprodajnih ugovora. No što je, tu je, 2000. je pala tužba najprije za utvrđivanje duga, a tek nakon četiri godine Općinski sud u Čakovcu donio je nepravomoćnu presudu u korist vjerovnika. Slijedila je žalba dužnika, no Županijski sud u Čakovcu 2005. potvrdio je presudu, nakon čega više nije bilo žalbi. Sada je trebalo, opet na Općinskom sudu u Čakovcu, poništiti darovni ugovor i preuzeti kuću.

– Ovaj je put Općinski sud brzo donio presudu u našu korist, u roku od godinu dana, i na to nemam prigovora. Vrhovni sud potvrdio ju je do 2009., no tek je onda počela trakavica jer se dužnik na Općinskom sudu žalio na ovru, i to se protegnulo na nevjerojatnih šest godina. Nedopustivo – žali se. Isti taj dužnik nedavno je otkupio tu kuću za petsto tisuća kuna, što je otprilike protuvrijednost 120 tisuća DM. Ostalo je za naplatu još 30 tisuća DM glavnice i milijun kuna zateznih kamata, što će biti vrlo teško jer valalica nema imovinu i dobro se čuva da što ne kupi. Dakle, nakon petnaest godina sudovanja (prvih pet godina za utvrđivanje iznosa i drugih deset godina za pobijanje darovanja i ovru) naš je oštećenik uspio najveći dio posuđenog novca naplatiti, s time da je danas ta vrijednost mnogo manja. Dodamo li tomu da je odvjetniku za tih petnaest godina isplatio dvjesto tisuća kuna, gubitak je još veći. Zbog toga, a i zbog izgubljenih živaca nakon toliko vremena, unatoč svojoj pogreški jer se nije dobro osigurao, nije ni čudo da kaže kako bi bacio svu tu lovu da je znao da će se toliko maltretirati.

Pitali smo Vrhovni i Ustavni sud koliki je razumnii rok u kojem sud mora donijeti presudu, no nismo dobili odgovor. Ali zato je odgovorio naš pravni stručnjak prof. dr. sc. Hrvoje Kačer. U praksi je on preciziran na tri godine. Do posljednje promjene Zakona o sudovima u 2013. moglo se odmah ići na zahtjev za razuman rok i dobiti i nalog za rješenje u određenom roku te određeni novčani iznos, u pravilu od nekoliko tisuća kuna, ako bi rok bio probijen. Budući da je to državu mnogo stajalo, posljednjom se promjenom, objašnjava profesor, sada stranka na sudu mora najprije obratiti predsjedniku suda da on provede požurene. Ako to ne uspije, tek tada je moguće ići na novčani zahtjev. Dakle, država je usporila proceduru, a naš profesor smatra katastrofom to što se nije ulagalo u osnaženje kadra, što bi skratilo sudovanje i povećalo njegovu kvalitetu.