POČELO OLAKŠAVANJE Prvi pucanj iz Draghijeve bazuke nije urodio očekivanim rezultatima

Prvi pucanj iz Draghijeve bazuke nije urođio očekivanim rezultatima. Središnje banke država članica eurozone i ESB ovog su tjedna počeli kupovati državne obveznice u sklopu programa kojim bi se u ekonomiju eurozone trebalo ubrizgati 1,1 bilijun eura u sljedećih 19 mjeseci. Početak je bio skroman, a dogodilo se i nešto neplanirano, pad prinosa i rast cijena obveznica, a trebalo je biti obrnuto.

Europska središnja banka i službeno je u ponedjeljak pokrenula dosad najambiciozniji pokušaj poticanja slabšane europske ekonomije. Središnje banke država članica eurozone i ESB počeli su kupovati izravno državne obveznice u sklopu programa koji se popularno naziva kvantitativno olakšavanje (QE). U posve jednostavnim crtama, riječ je o ‘štancanju’ novca u svrhu poticanja inflacije i podmazivanja ekonomije svježom lovom. Predviđeno je da sâm ESB odradi osam posto ciljane kupnje, a nacionalne središnje banke pobrinule bi se za preostalih 92 posto; detalji programa još nisu poznati. Nakon što je postalo očito da eurozona polako, ali sigurno tone u deflaciju, odnosno opći pad cijena, ESB-ov šef Mario Draghi odvažio se na dosad najkontroverzniji potez te institucije usprkos protivljenju Nijemaca, koji i uza statistiku opsesivno strahuju od inflacije. Prema planu, Banka će u toj monetarnoj operaciji, o čijoj efikasnosti postoje različita mišljenja i iskustva, u ekonomiju eurozone ubrizgati 1,1 bilijun eura u sljedećih 19 mjeseci, odnosno 60-ak milijardi eura na mjesec. Početak je bio skroman: prvi dan programa kupljene su obveznice najmanje pet država članica (Belgija, Njemačka, Francuska, Italija i Španjolska), a opseg kupnje nije bio posebno velik, prema portalu Bloomberg između 15 i 50 milijuna eura.

Prvi učinak nove mjere iz radionice u Frankfurtu mogao se odmah osjetiti: prinosi na državne obveznice dodatno su pali iako treba reći da je riječ o trendu koji traje već 14 mjeseci. Primjerice, prinos na njemačku desetogodišnju obveznicu pao je na 0,31 posto, blizu rekorda od prošlog mjeseca kad je iznosio 0,283 posto. Zasad je očito da iz programa najviše izvlače uglavnom bogatije, sjeverne članice kojima tržište najviše vjeruje, a periferne i problematične ekonomije bilježe mnogo manji pad prinosa. Pad prinosa za sobom je povukao rast cijena same obveznice, pa je nominalna vrijednost veća, ali prinosi niži. U tom kontekstu pojavila se i pomalo neočekivana bojazan: da neće biti dovoljno obveznica za kupnju zato što neki vlasnici obveznica trenutačno nisu voljni prodati ih. Iako načelno zvuči dobro, padanje prinosa u minus, što se događa s obveznicama nekih država i znači da kupci obveznica zapravo plaćaju privilegij držanja obveznica, može biti i loš predznak, odnosno sugerira razvoj događaja sličan famoznom japanskom ‘izgubljenom desetljeću’. Ipak, podsjećaju analitičari, povijest upućuje na suprotni trend i ‘izravnavanje’ tržišta obveznica s vremenom unatoč tome što je trenutačni učinak početka kvantitativnog olakšavanja suprotno očekivanome. Logika kojoj su se u ESB-u nadali bila je obrnuta, prinosi su trebali rasti, cijena obveznica padati, no nije isključeno da će to početi događati.

Pad eura pak bio je drugi sasvim očekivani rezultat pokretanja programa. Zajednička valuta pala je u ponedjeljak na najnižu razinu u posljednjih 11,5 godina u ponedjeljak uspoređeno s dolarom (1,0823 dolara). Nakon što je u već u petak euro posruo zbog iznimno povoljnog izvješća o zapošljavanju u Americi, pokretanje programa u ponedjeljak dodatno ga je srušilo. Imajući na umu trenutačno suprotno politike američkog ekvivalenta središnjoj banci FED-a i ESB-a, neki analitičari sad očekuju i postizanje pariteta između eura i dolara. Federalna rezerva već je odradila svoj QE koji je završen još u listopadu prošle godine, a sada već nedvosmislen i čvrst oporavak američke ekonomije sugerira i dizanje kamatnih stopa u dogledno vrijeme (iako su u FED-u u vezi s tim i dalje magloviti). Euro će, predviđaju mnogi, vjerojatno još padati, pa omjer jedan prema jedan djeluje sve izglednije u sljedećim tjednima.

Natrag nema: ESB-ov odbor glasovao je za pokretanje programa, protivljenju njemačkih članova usprkos, i to nakon što je opći pad cijena postao očit, a ekonomije eurozone pokazale slabe rezultate i vrlo krhak rast. Banka se stoga odlučila na kupnju obveznica, ali i privatnog duga radi postizanja inflacije od dva posto, što bi, ideja je, trebalo potaknuti i ekonomiju eurozone na malo uvjerljiviji put oporavka. Hoće li to zaista tako i biti, kontroverzno je pitanje koje izaziva različita tumačenja i predviđanja. Koncept kvantitativnog olakšavanja prilično je nov alat monetarne politike, prvi put upotrijebljen u Japanu početkom prošlog desetljeća. Zanimljivo, ondje se nije pokazao pretjerano učinkovitim ni onda ni danas, ali zato je prilično dobro poslužio Americi i Ujedinjenom Kraljevstvu koji su za time posegnuli mnogo prije ESB-a i u međuvremenu završili programe.

Načelno, taj instrument znatno izlazi iz tradicionalistički definirane uloge središnje banke i svakako je nekonvencionalno rješenje, no u pitanju je, zapravo, posljednje utočište iza kojeg monetarna politika više nema opcija. S obzirom na često iznimno visoke iznose ovakvih programa kvantitativno olakšavanje nerijetko se smatra bazukom, teškim naoružanjem za kojim se poseže kad nema ničega drugog. ESB je, najviše zbog njemačkog protivljenja i sumnje, dugo odolijevao takvu širenju svoje uloge i koristio se uglavnom uobičajenim mjerama kako bi pomogao pokrenuti europsku ekonomiju, ali učinci i dalje izostaju. Izuzev samo nekoliko bogatih država, eurozona jedva uspjeva zabilježiti održive pozitivne statistike, što je na kraju bilo presudno za ESB-ov ‘radikalni’ potez. Valja napomenuti i da je QE-u prethodilo jednako nekonvencionalno rezanje kamatnih stopa ispod nule u rujnu prošle godine, što je iscrpilo opcije u sklopu politike kamatnih stopa, ali ni to nije pomoglo. Koliko će biti uspješan prvi QE u monetarnoj uniji, zasad je nemoguće reći baš zato što je riječ o specifičnoj monetarnoj tvorevini, skupu 19 različitih ekonomija i 19 nacionalnih središnjih banaka. S relativnom se sigurnošću može samo pretpostaviti da teško može previše štetiti jer Europa se muči sama sa sobom već sedam godina i nema previše izbora.

Iako se čeka odluka Parlamenta, teleoperateri su dobili prvu rundu. Vijeće EU donijelo je odluku da se roaming ne ukida potpuno pa do sredine 2018. nudi kompromisno rješenje ‘ograničenog telefoniranja bez naknade’. Malo je koja tema iz nadležnosti Europske unije imala toliko snažan i prepoznatljiv PR potencijal kao ukidanje troškova roaminga, ali u posljednje vrijeme čini se da bi efekt mogao biti sasvim suprotan. Usprkos čestim i samouvjerjenim najavama skorog dokidanja jedne od nairitantnih praksi telekoma, stvari su prema dobrom, starom običaju zapele i sada više nisu tako dobra reklama za uspjehe EU u poboljšanju svakodnevnog života svojih građana.

Više antireklama za neefikasnost i politikanstvo EU. Iako niz puta predstavljena kao gotova stvar, konačno slanje povećanih troškova korištenja mobitelom izvan matične države telekomunikacijskih operatora u povijest neće se, izgleda, dogoditi tako lako. Problem je nastao u Vijeću Europske unije, u kojem neke države članice štite interese svojih nacionalnih telekomunikacijskih operatera, a ne svojih građana, kojima sasvim sigurno nije u interesu plaćati skuplje usluge telefoniranja i upotrebe interneta na mobitelu jednom kada napuste granice svoje države.

Posljednje vijesti tako govore da ni ova godina neće biti posljednja za roaming u Europskoj uniji, premda je tako bilo obećavano. Novi prijedlog na stolu predviđa davanje ograničene opcije korištenja mobitelom bez dodatne naknade, a nakon što bi ta opcija bila iskorištena, korisnik bi opet morao plaćati dodatnu naknadu. Takav prijedlog Vijeća ide u sasvim suprotnom smjeru od željenog i ostavlja dojam navlačenja korisnika na korištenje roamingom, koji će, nije teško pretpostaviti, na kraju plaćati više nego očekuje. Izgovor za takvo očito razvodnjavanje legislative koja se jasno zaklinjala uskoro ukinuti postojanje roaminga, navodna je potreba prijelaznog razdoblja, a prijedlog ne specificira koliki bi trebao biti spomenuti limit. ‘Tijekom navedenog razdoblja davatelji usluge roaminga trebaju ponuditi usluge na razini koja ne prelazi primjenjivu na usluge u domaćem prometu, uz mogućnost dodatnih troškova’, stoji u prijedlogu koji nevješto pokušava prikriti osnovnu namjeru odgađanja u ukidanju roaminga.

Želja je Vijeća da takva pravila na snagu stupe 30. lipnja sljedeće godine i traju do sredine 2018. kada bi se napravila revizija u smjeru postupnog ukidanja roaminga. Ipak, veliko je pitanje kako će se stvar na kraju rasplesti jer se o stajalištu Vijeća sada treba izjasniti Europski parlament, a tamo je raspoloženje, kao i u Komisiji, potpuno drugačije. Parlament je još prošle godine glasovao za ukidanje roaminga do kraja ove godine, a Komisija, kako prošla tako i sadašnja, želi što prije ukidanje u sklopu svoje strategije jedinstvenoga digitalnog tržišta. Slijedi dakle lopanje između Parlamenta i Vijeća uz posredovanje Komisije.