Tjedan u brojkama

Hrvatska drugu godinu zaredom daje poticaje za kupnju električnih i hibridnih vozila. To je ekološka mjera s kojom smo u trendu s najrazvijenijim državama Europe. Od lanjskih 440 subvencioniranih automobila širi se i na električne skutere, motocikle i četverocikle (kva-dove). I to nije sve! Država ide dalje – sad će poticati i kupnju štedljivih kućanskih aparata! Pa dobro – zapitajte se čitatelj koji pikira kupnju hibrida i usisavača – zašto se ironizira takva dobra mjera? O. K., nisam ja protiv napretka, naprotiv! I ne bih imao ništa protiv takvih državnih mjera u Japanu ili Njemačkoj. Naime, od subvencioniranja gola potrošnje lošije je samo subvencioniranje uvozne potrošnje. Nijemci i Francuzi u jeku recesije subvencijama za kupnju domaćih automobila nisu pomagali potrošnju, nego su spašavali svoju autoindustriju. Isto kao i Hrvatska, koja sa 70.000 kuna po vozilu pomaže automobilsku industriju, ali u Japanu, Koreji, Njemačkoj, Francuskoj…, a i s 500 do 800 kuna po uređaju potiče proizvodnju kućanskih aparata izvan državnih granica. Zato hrvatskim novinarima čak i u bruxelleskim hodnicima s čuđenjem spominju takve odredbe zagrebačkog zakonodavstva. Bilo bi mudrije da se lanjskih 15,5 milijuna kuna uložilo u domaću autoindustriju.

Kent banka ovih dana najavljuje nastavak ekspanzije. Turci su ušli u bankarski top 10 i na čelo banke umjesto Murata Sabaza postavili domaćeg čovjeka, koji bolje poznaje ovo tržište. Naglasak će biti još više na suradnji s Turskom. Mogućnosti suradnje s tim tržištem u ekspanziji goleme su, pa se očekuje rast u segmentu malog i srednjeg poduzetništva i izvoza te u korporativnom segmentu. Novi čelnik hrvatskoga Kentbanka najavljuje i otvaranje poslovnice u Zadru. Nije ni čudo, dogurao je kao SDP-ov nestranakaški kandidat do drugoga kruga s Kalmetom. Osim političkog ima i solidan bankarski ‘background’ kao član uprava Dalmatinske i Splitske banke, a i prezime mu sigurno nije odmoglo u dobivanju turskog povjerenja. Riječ je, naime, o Ivi Biliću, prezimenjaku nogometnog trenera Slavena, koji upravo doživljava velike uspjehe i popularnost vodeći istanbulski Bešiktaš.

Mogu ekonomisti, analitičari, konzultanti, prognozeri, svi drugi vraćevi i promatrači staklenih kugli predviđati što god im se ukaže i što god požele. No tek smo Deloitteovim istraživanjem dobili pravu informaciju kako će nam biti do kraja godine. Očekivanja čelnika u tvrtkama najbolji su lakmus. Čak i ako su ta očekivanja pogrešna, tvrtke će poslovati u skladu sa šefovskim ‘špurijusom’. Dakle, među anketiranim direktorima, od njih 59, čak 42,4 posto očekuje da se financijska situacija u njihovoj tvrtki neće promijeniti, 32,2 posto donekle je optimistično, 11,9 posto vrlo optimistično, a 13,6 posto manje je optimističnih. Ako ove posljednje preimenujemo u.

Dvoje Nijemaca izazvalo je ovih dana pozornost hrvatske javnosti. Karamarkov ekonomski džoker Hans-Werner Sinn zaljuljao je političku scenu predlažući devalvaciju kune. No još veću pometnju izaziva Manuela Schwesig. Njemačka ministrica obitelji najavila je zakon o javnosti svih plaća, bez obzira na to tko bio poslodavac. Panika iz Njemačke prelila se i do hrvatske poslovne scene. Moram priznati da nisam veliki simpatizer javnog čerećenja menadžerskih novčanika, ni u privatnom ni u javnom sektoru. Uvjerem sam da je svakoj tvrtki bolje imati sposoban menadžment koji s vrtoglavim tajnim primanjima ostvaruje profit, razvija tvrtku, investira i otvara nova radna mjesta, nego stranačke uhljebe koji dobivaju nemali novac prema uobičajenim pravilima i vode tvrtku u propast ili, u boljem slučaju, drže je u stagnaciji. Sjećam se jednog slučaja u smiraj socijalizma, kad su već zapuhali prvi tržišni vjetrovi. Kandidat za direktora jedne tvrtke pitao je Radnički savjet (koji mu je tada bio praktički poslodavac) koliku plaću može očekivati. Nakon kraćeg izmotavanja kandidat je pristao raditi za malu plaću, ali uz opasku da će uskoro ionako svima u poduzeću plaće porasti, pa tako i njemu. Tako je u tom slučaju i bilo. (Bar do pretvorbe i privatizacije.)

I sad će biti zanimljivo promatrati tko se najviše boji objavljivanja svojih prihoda. Front se već iskristalizirao. Sindikati su, naravno, za, a poslodavci odlučno protiv. Obtnici su za, ali… A ministar Mrsić je odlučno možda za objavu ako… Kako god, svojih previsokih plaća srame se svi koji ih ne zaslužuju. S druge je pak strane vojska potplaćenih. Njih je stid koliko malo dobivaju za svoj rad. Zato nijednom od ta dva njemačka prijedloga ne dajem šanse da se zapelca i primi u Hrvatskoj.

Prošla je godina dana od prvoga virtualnog otvorenja. Tako sam, naime, nazvao otvaranje poslovnice Crnog jajeta u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Suosnivač i suvlasnik Hrvoje Bujas tada je objasnio da na taj način žele obuhvatiti preostale dvije trećine kupaca. Toliko je Hrvatica i Hrvata, naime, podozrivo prema internetskom preglašenju kartica. Vjerojatno je isto razlog što je i drugi portal za kolektivnu kupnju, e-kupi, pobjegao iz virtualnog svijeta. Oni su to učinili odašiljavajući na kućne adrese proizvodi katalog. Eto, ni virtualne trgovine ne mogu bez printa!