Optimizam je krenuo, gospodo porotnici!

Čuvare državne imovine Mladen Pejnović neki je dan u novinama objasnio svoju poziciju između čekića i nakovnja: između stručnjaka i europskih institucija, koji traže brzo dovršavanje privatizacijskih procesa, te populističke javnosti, koja se tomu protivi. Zaista, nije mu lako. Pogotovo kad se pod čekić stavi i cijena, koja će na kraju i najtransparentnijeg procesa biti razlog da ga se optuži za veleizdajničku rasprodaju nacionalnog blaga. A to obiteljsko srebro, vrijedno više od 31 milijarde eura, ipak je nerijetko upitne kvalitete. Dalmacijavino u stečaju država je uspjela frknuti Marinku Zadri iz jednanaestog pokušaja za četvrtnu prvotno procijenjene vrijednosti. Petrokemija mjesecima uzalud traži investitore, koji se tek naziru u novom partnerstvu Ine i PPD-a. I Imunološki zavod prolazi svoje čistilište, a Motori i dizalice štrajkaju zbog neisplate plaća… Očito, prošlo je vrijeme kad su investitori hrlili i nisu pitali za cijenu. Svaki novi krug privatizacije spušta cijenu, a za to vrijeme tvrtka s najčešće nesposobnom upravom ide prema propasti. Zato bi trebalo promijeniti privatizacijsku paradigmu. Osim rijetkih paradnih tvrtki s kojima se može zaraditi lova ili politički bodovi (HP HEP-a, možda i HP-a i HPB-a) danas bi umjesto punjenja proračuna u prvom planu trebalo biti očuvanje radnih mjesta. Pa makar se i ne postigla maksimalna cijena. Umjesto velikih financijskih apetita Pejnović bi mogao tražiti ozbiljna bankovna jamstva za nastavak proizvodnje i zamrzavanje postojećih prostornih planova, što bi onemogućilo špekulacije sa zemljištem. Onda novom vlasniku ne bi palo na pamet zatvoriti kupljenu tvrtku i poslati radnike na cestu jer ne bi mogao zaraditi rasprodajom nekretnina, kao što se događalo u prijašnjim privatizacijskim svijajima. Ma, ostavi ti, braco, najprije bankovno jamstvo pa onda zaustavljaj strojeve!

Nemaju Hrvati problem samo sa švicarcima. Sad su problematični i Austrijanci. Na otoku Rab-eisenu ovih dana je opsadno stanje. Neki Austrijanci počeli su uslikavati vikendice na koje su bacili oko, a koje su pod hipotekom zbog kredita uzetih u Austriji, ‘na ruke’, od štedionica Raiffeisen grupacije. Ti navodno liharski krediti uzimani su posljednjih desetak godina i sve više građana ne može ih otplaćivati. I, dok se vode sudski sporovi o eventualnoj ništetnosti kredita, odnosno kreditnih uvjeta, počelo je kibiciranje vikendica. A austrijske štedionice mogle bi dobiti još jednu književnu usporedbu – s ostapbenderovskom tvrtkom Rogovi i kopita.

Kad počne priča o kolekcionarima umjetnina, prve su asocijacije agrmersko-splitskog svijeta Mimara – Sanader – Vidošević. Njih trojicu osim ljubavi prema umjetnosti povezuje dosjetljivost dostojna samoga velikog kombinatora Ostapa Bendera. No ovog se tjedna otvara izložba zbirke.

Mirando Mrsić ozbiljno ugrožava poziciju prvoga Milanovićeva makrooptimista Grčića. Iznio je, naime, ministar rada prognozu da će prosječna mirovina s punim radnim stažom iznositi gotovo 9000 kuna. Doduše, bit će to daleke 2040. Malo bliže, 2027., prosječna puna mirovina bila bi 5119 kuna. I sve to Mrsić govori nakon šestogodišnje recesije i u godini u kojoj se očekuje da broj umirovljenika prešiša broj zaposlenih. Led je krenuo, gospodo porotnici. A tek optimizam! Da je ikad umro, i sâm Ostap Bender okretao bi se u grobu.

Sve se pitam što je to domaćim makrooptimistima da još nisu izbacili podatak kako je Njemačka siromašnija od Hrvatske. Naime, ondje je 12,5 milijuna siromašnih, što je najmanje tri puta veća vojska nego u Hrvatskoj. Dobro, u Njemačkoj živi i 70-ak milijuna nesiromašnih, a i njemački bokci jedni su kad nemaju za auto, za razliku od domaćih, koji bijedu osjećaju kad im krulji u želucu. Ipak, makrooptimistični ostapi, da su u uobičajenoj formi, već bi proglasili Njemačku siromašnijom od Hrvatske.

Nekako istodobno Udruga Franak slavi zabočku presudu Splitskoj banci protiv promjenjivih kamata, a bankari predlažu nov, navodno socijalni model za najugroženije dužnike u švicarcima. Socijalna je nota, koliko sam shvatio, u tome što dužnici ostaju bez stana, a bankari će im velikodušno oprostiti ostatak duga. Druga je varijanta da stanove otkupi država, s mogućnošću da dužnici ostaju u njima kao podstanari s pravom prvokupa. Banka bi tu velikodušno uskočila s razlikom između tržišne vrijednosti nekretnine i vrijednosti kredita. Na stranu to što je dugogodišnja recesija srušila vrijednosti stanova, pa dužnici ionako – i bez galopirajućih švicaraca i sve viših promjenjivih kamata – danas otplaćuju znatno više od realne cijene. Ne podsjeća li i vas taj Bohačekov prijedlog na već spomenutoga književnog junaka koji je živio uz moto ‘Ideje naše, benzin vaš’?

5,6% smanjene su u siječnju proizvođačke cijene industrije. Kad se isključi energija, godišnji je ‘rikverc’ 0,4 posto.

0,9% pale su u siječnju potrošačke cijene. To je najveća deflacija zabilježena na godišnjoj razini.

20,3% iznosi siječanska stopa registrirane nezaposlenosti, što je 2,2 posto manje nego godinu prije.

34,3% narastao je lani broj noćenja stranaca u vikendicama, a hoteli stagniraju. Inspekcije rade sve bolje!