Hrvatski proizvođači oružja i vojne opreme izvezli su prošle godine proizvoda u vrijednosti od 1,5 milijardi kuna. Velik dio u tome, kao što je priopćila Agencija Alan, svakako pripada i karlovačkom HS Produktu, najvećem hrvatskom izvozniku na tržište SAD-a koji u prihodima već drugu godinu zaredom premašuje sto milijuna američkih dolara.
Iako je lanjski prihod nominalno sličan onomu iz godine prije, konačni obračun pokazat će rast dobiti, što je, kaže direktor HS Produkta Željko Pavlin, rezultat primjene više inovacija koje su smanjile trošak poslovanja. Na temelju ugovora sklopljenih potkraj 2014. HS Produkt ove godine očekuje daljnji rast ukupnog prihoda.
Dok većina gospodarstva za svoje probleme okrivljuje svjetsku krizu, HS Produktova proizvodnja, prihodi i zapošljavanje znatno su rasti upravo tijekom nje pa je prošle godine završio i više od sto milijuna kuna vrijedan investicijski ciklus za proširenje proizvodnje jurišne puške, svoga daljnog tržišnog aduta. Kriza je i vode se ratovi, zato bi mnogi rekli – eto prilike za proizvođače oružja. Međutim, tvrdi Pavlin, to vrijedi samo za velike proizvođače vojnog naoružanja i neke države koje sudjeluju u ratu. Štoviše, u zemlje u kojima su sukobi nema legalnog izvoza oružja. HS Produktu ratovi tako zapravo ograničavaju tržište. S planom o gradnji tvornice streljiva vlasnici tvornice Marko Vuković i Ivan Žabčić upoznali su za lanjskog posjeta tvornici i premijera Zorana Milanovića te ministre Antu Kotromanovića i Ranka Ostojića. HS Produktu već su stigle ozbiljne ponude dobavljača opreme za proizvodnju streljiva. Istodobno tražimo strateškog partnera koji bi pomogao financijski u toj pedeset milijuna eura vrijednoj investiciji i u plasmanu dijela proizvodnje, a od države tražimo pomoć, makar u obliku zemljišta za tvornicu.
- Hoće li to biti greenfield-investicija ili u obzir dolazi i prenamjena nekog kompleksa? – Proizvodnja streljiva specifična je, radite s eksplozivnim materijalima, zato morate zadovoljiti mnoge sigurnosne uvjete: minimalnu udaljenost od naselja, morate imati grudobrane, kvalitetno riješenu vodoopskrbu i ostalu infrastrukturu. Takav pogon mora ispunjavati i specijalne građevnostatičke zahtjeve i zato je sigurno jednostavnije i jeftinije sagraditi nove objekte u skladu s propisima nego se upuštati u adaptaciju postojećih. Zato ni bivša vojarna u karlovačkome prigradskom naselju Mekušju nije naš prvi izbor jer ima mnogo tehničkih nedostataka i usred je poplavne zone. Mi sami u testiranju oružja potrošimo do 10-ak milijuna komada streljiva na godinu, a da prijeđemo prag rentabilnosti, morali bismo godišnje proizvoditi barem pedeset milijuna komada streljiva različitoga kalibra. To traži i posebne certifikate koje u Hrvatskoj nitko ne izdaje, osnivanje laboratorija i mnogo drugih stvari.
Banke su čak odbijale naplatiti naša potraživanja prema akreditivima uz ispriku da ne prate trgovinu oružjem i vojnom opremom. To je bila perfidna zaštita njihovih domicilnih proizvođača vojne opreme.
-
S kakvim se teškoćama suočavate u hodu i kako ih rješavate? – Redovito je pitanje kako za sljedeći mjesec stvoriti 30 milijuna kuna. Mi nismo državna tvrtka, nego smo na otvorenom tržištu; nismo monopolisti, nismo u položaju da čim uočimo problem dignemo cijene, a ‘raja’ hoće–neće mora kupovati naš proizvod. I u vrijeme kad je država najviše naručivala, naše poslovanje s njom nije pretazilo jedan do dva posto naših prihoda. To ne bi bilo dovoljno za bilo kakav ozbiljan rad. Ako malom poduzetniku prihod padne za 70 posto, morat će otpustiti jednoga zaposlenog i reći: ‘A, Bože moji!’; padne li nama prihod za 70 posto, morali bismo otpustiti više od tisuću od sadašnjih 1800 radnika. Nema tih medija koji ne bi nasrnuli na nas i proglasili nas najvećim kriminalcima. Mi nemamo iza leda jaku državu poput Njemačke da naruči 220 tisuća pušaka kako bi nam pomogla u krizi.
-
U kakvim ste odnosima s Agencijom Alan? – Uloga državne Agencije Alan u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom važna je u ujedinjavanju hrvatskih proizvođača vojne opreme radi nastupa na sajmovima i predstavljanju potencijalnim velikim stranim naručiteljima. Alan je dobar primjer potpore države toj specifičnoj i profitabilnoj industrijskoj grani.
-
Uzmite li se sve to u obzir, isplati li se onda uopće ulaziti u taj posao u Hrvatskoj? – To je tipično novinarsko pitanje i tipičan način razmišljanja ljudi u Hrvatskoj – isplati li se nešto ili ne isplati. To je, zapravo, i priča o HS Produktu, jer kad smo počinjali, tko je mogao reći hoće li se isplati proizvodnja pištolja u Hrvatskoj? U svijetu je bilo mnogo proizvođača dobrih pištolja, a mi smo bili bez znanja i tehnologije, k tome pod poluembargom. Sve je govorilo da se to ne bi isplatio. Ako se zadovolje ključni uvjeti, sve se isplati; k tome treba imati malo sreće i situacija na tržištu mora biti skloni zamisli i proizvodu. Je li Bill Gates na početku znao hoće li mu se isplati sve što je zamislio? Dakle, stvar je u viziji i pameti da se ta vizija ostvari.
-
Nova predsjednica RH dolazi iz Glavnog tajništva NATO-a, ima li u tome neke prilike? Može li se tu uključiti i vaš glavni partner, američki Springfield Armory (SA)? – Taj dio vezan s politikom ne bih komentirao. Iako bismo možda i mogli dio streljiva isporučiti preko Springfield Armoryja, koji se inače ne bavi streljivom, to bi bilo mnogo manje od potrebnog tržišnog udjela. Proizvođači streljiva uglavnom nisu i proizvođači oružja iako zajedno nastupaju na istom tržištu.
-
Jeste li kada kasnili s ugovorenim isporukom? – Ne, i to je također jedan od uvjeta da vam se posao isplati: ne smije vam se dogoditi da robu ne dostavite u ugovorenom roku.
-
U kojim je okolnostima počela vaša suradnja sa Springfield Armoryjem, vašim strateškim partnerom? – Počeli smo se 1999. pojavljivati s pištoljem HS-2000 na specijaliziranim sajmovima u Europi i tako smo sklopili prvi ugovor o suradnji s tvrtkom INTRAC koja nas je kao zastupnica uvela na američko tržište. To nije promaknulo moćnom Springfield Armoryju koji je sljedećih godina pratio našu suradnju s INTRAC-om. Ona se tada počela narušavati, što nas je i navelo raskid ugovora. Tada nam se javio Springfield Armory. Bili smo slobodni za suradnju, a znali smo i njegovu tržišnu snagu, no to je bio tek početak šestomjesečnog pregovaranja s tom tvrtkom.
-
Što je bilo ključno u tim pregovorima? – Svaki su pregovori specifični. Svidjelo nam se, i zbog toga je na kraju zaključen ugovor, što tijekom pregovaranja gotovo uopće nismo razgovarali o cijeni; okvirno su se znali rasponi, a kvalitetu su već provjerili. Glavni dio pregovora vodio se o tome je li HS Produkt sposoban za razvoj proizvoda, jesmo li voljni i sposobni širiti kapacitete u slučaju uspjeha te jesu li vlasnici tvrtke Marko Vuković i Ivan Žabčić spremni dobit iz posla u slučaju uspjeha reinvestirati u daljnji razvoj i proizvodnju. Kad smo sve to precizirali i na kraju uskladili cijene, odmah smo zaključili ugovor na petnaest godina.
-
Cijene sa SA-om ugovorene su u dolarima. Kako se snalazite u dinamičnim valutnim odnosima na svjetskom tržištu? Primjenjujete li hedžiranje? – Gotovo su sva naša prodaja i naplata u dolarima jer je i naše glavno tržište SAD te zemlje izvan EU. Proizvodi smo kroz razne faze jer je na početku suradnje sa SA-om tečaj američkog dolara bio 9,2 kune, a padao je i na ispod pet kuna. Sirovinu i opremu pak plaćamo uglavnom u eurima. Unatoč svemu ne primjenjujemo hedžiranje jer smatramo da je to svojevrsna lutrija, a mi o svojoj sudbini najviše želimo odlučivati sami.
