Gdje su Kolindine granice ili što može naša ‘ministrica riječi’

Hoće li Predsjednica slijediti prethodnike komentiranjem dnevne politike ili će se ograničiti na javne intervencije koje šefu države osiguravaju strateško mjesto?

U završnom činu jedne demokratske igre kojom je Kolinda Grabar-Kitarović (dalje: KGK) izborila pravo da sljedećih pet godina bude na čelu države bilo je nekih novih elemenata koji otkrivaju opreku između dramatičnosti vremena i voluntarističkoga karaktera politike i ličnosti koja je preuzela državno kormilo. Posrijedi je nekoliko opreka. Najprije, opreka između naglašeno svečane atmosfere na Markovu trgu i ne-svečarske atmosfere u društvu (upotrijebi li se taj eufemizam za siromaštvo nemalog dijela stanovništva); potom, opreka između otvorenosti programskoga govorja KGK i nazočnosti nekoliko pozvanih likova, dakle opreka između izrazito pozitivnog tona i slike dijela njezinih gostiju (upotrijebi li se ne baš sretna sintagma o odnosu tona i slike s početka kampanje, sada u obrnutome smislu); i napokon, najvažnija opreka između obećanja s kojima nova predsjednica kreće u miješanju Hrvatske i ograničenih ustavnih i zakonskih sredstava koja joj za to stojje na raspolaganju.

Teret velikih obećanja S velikim teretom obveza koje je sebi natovarila na leđa, može li se KGK nadati ostvarenju visokih ciljeva, pogotovu onih koji se čine najteže ostvarivim u njezinome mandatu – da će Hrvatska biti bogata i razvijena država? Tko to ne želi? Samo, ima li toliki optimizam podloge u teškome stanju koje je zatekla (ili je nju zateklo) i lakom alatu kojim barata? Ili je to samo dio njezine voluntarističke politike koju misli prakticirati s ograničenim ovlastima šefice države i viškom voluntarizma nadoknađivati manjak prave vlasti? Raspored moći u državi poslije autoritarne Tuđmanove ere ne ide više u prilog državnome poglavaru: stvarna je vlast negdje drugdje. Osim protokolarnih prava da predstavlja državu i s Vladom sukreira vanjsku politiku i obranu zemlje, Predsjednica ima politički status u državi koji bi se najbolje mogao usporediti sa statusom koji su ugledni europski mediji ovih dana (na žalost, u povodu njegove smrti) priznali Richardu von Weizsackeru, njemačkom predsjedniku iz vremena rušenja Berlinskoga zida i ujedinjenja Njemačke – da je djelovao kao ‘ministar riječi’. Nije se utrkivao s kancelarom Kohlom tko će bolje komentirati dnevno-političke događaje nego tko će uvjerljivije predstaviti projekte budućnosti zemlje.

Pouke prethodnika Pred našom novom predsjednicom stoji sličan izbor: hoće li slijediti prethodnike, osobito dvojicu posljednjih, koji nisu znali okrenuti glavu od mikrofona, ili će se ograničiti na javne intervencije koje šefu države osiguravaju strateško mjesto i u državi i u društvu, i puno dostojanstvo predsjedničke riječi? Prethodnici su joj ostavili bogato iskustvo u upravljanju javnim poslovima. Od prvoga predsjednika svakako može preuzeti odnos prema državi i brigu za državne i nacionalne interese, ali s više osjećaja za ravnomjernost svih državljanina i s više poštovanja za demokratske institucije; od drugoga bliskost s građanima, odlučnost u nekim teškim izazovima i ležernost u obavljanju predsjedničke funkcije, ali s uvjerenjem da duhovitost nije uvijek isto što i mudrost; i od posljednjega, svoga prethodnika (i oponenta iz izborne kampanje), kulturu ponašanja, uluđenost u nastupu, ali bez opsesivne potrebe da ga vole svi. Ni od jednoga ne može iskoristiti iskustvo u vođenju gospodarstva.

Što KGK može naučiti na pogreškama svojih prethodnika, s kojima, inače, dijeli ‘kohabitijsku situaciju’? Njezina oporbena pozicija, koliko god vraćala člansku iskaznicu Tomislavu Karamarku, stavlja je u oštriji odnos prema Vladi: od nje se ne može očekivati da će pred Zoranom Milanovićem lupati šakom po stolu, ali zacijelo će mu davati manje popusta nego što je to činio Ivo Josipović. Njezina moć nije u odlukama, ona ne vlada dekretima i zakonima, nego stajalištima i uvjerenjima. Što će na kraju učiniti u promjeni depresivne gospodarske i socijalne klime, u obnovi porušenog povjerenja u politiku i političare, ovisi najviše o tome kako će funkcionirati u ulozi ‘ministrica riječi’, hoće li djelovati kao komentator dnevne politike i upadati u rizike nove pogreške, kakve je već učinila s nepoznavanjem nekih klasičnih pojmov iz pravno-političke teorije (‘građanina’, konkretno) ili će se ograničiti na strateške sustave samo onda kad ima što reći svim građanima, a ne kad to novinarima treba? U pismu prijatelju d’Alembertu Voltaire je ostavio uputu koja bi mogla biti upotrebljiva i za KGK: ‘Javno mnijenje upravlja svijetom. Na Vama je da upravljate javnim mnijenjem.’