Bez kohabitacijske ljubavi

Ljubavi u kohabitaciji predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i vlade Zorana Milanovića, izgledno je, neće biti, osobito jer je izborna godina. No nisu tome samo izbori razlog. Izborna pobjeda Grabar-Kitarović srušila je dosadašnju konstrukciju odnosa moći u državi u kojoj je najjača karika bio predsjednik Ivo Josipović, moćan a nedodirljiv, i u sljedećoj će se godini graditi nova, pri čemu će ključni događaj biti parlamentarni izbori. Mnogi su zainteresirani za udio u toj piramidi, uključujući predsjednicu Grabar-Kitarović, Zorana Milanovića, Tomislava Karamarka, ali i iz političkog vrtuljka trenutačno izbačenog Ivo Josipovića.

Nova predsjednica nije došla u predsjednički ured na krilima potpore sustava kao njezin prethodnik. Mandat je osvojila sustav unatoč. I stoga ne može računati na bjanko potporu kakvu je u prvome mandatu imao Ivo Josipović. Njezina se popularnost ne podrazumijeva, nego će je morati izboriti, često opstrukcijama unatoč. Stoga ne očekujem da će Kolinda Grabar-Kitarović započeti mandat sukobom s Milanovićem zbog gospodarskoga kraha, nego će prve poteze povući na područjima nad kojima ima najveće izravne ovlasti: u vanjskoj politici, vojsci i obrani te nacionalnoj sigurnosti. To su ujedno područja na kojima je profesionalno najkompetentnija, u kojima je ‘doma’. Za razliku od većine aktualnih hrvatskih državnih dužnosnika K. Grabar-Kitarović zna kako trebaju izgledati strateški dokumenti, što trebaju sadržavati planovi razvoja, zna prepoznati propuste i pozvati na odgovornost zbog njih. Nova predsjednica stoga bi u prvi veći sraz mogla ući s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić. Što Milanoviću uopće ne bi bilo mrsko.

Zoran Milanović zapravo je zahvaljujući pobjedi Kolinde Grabar Kitarović postao najjača osoba hrvatske ljevice u trenutku kad se njegova politička eutanazija već činila izvesnom. No ambicije su porasle, sad mu se ni pobjeda na parlamentarnim izborima više ne čini nemogućom. A svoj položaj nastoji ojačati koristeći se klasičnim instrumentima vlasti kojima stvara dojam da odjednom rješava sve probleme i govori za svačije ukuse: spašava blokirane i siromašne, mijenja izborna pravila, prijeti Srbiji… Slično je činio Ivo Sanader godinu dana uoči druge pobjede na parlamentarnim izborima. I uspio je. Ali on je iza sebe tada imao pozitivne ekonomske pokazatelje, a Milanović ima sliku zemlje pred bankrotom koju čak ni statistika ne može uljepšati.

Šefu oporbe Tomislavu Karamarku, koji se u životu najmanje bavio gospodarskim pitanjima, najjači izborni adut stjecajem okolnosti postaje upravo gospodarski program oporavka. Na njemu već mjesečima HDZ radi u suradnji s minhenskim institutom IFO i jednim od najuglednijih njemačkih ekonomista prof. Sinnom. Svjetonazorski blizak predsjednik ili predsjednica uvijek je vjetar u leđa. Ali Milanović neće odustati olako i ne bi iznenadilo da u političkom obračunu posegne i za instrumentima kaznenog progona procijeni li da mu se to na izborima neće obiti o glavu.

Ne treba zaboraviti ni Ivu Josipovića, koji je sve donećavno bio najjača karika političkog sustava i čiji su stvarni moć i utjecaj uvelike nadilazili njegove formalne ovlasti. Još se ne razabire kako bi mogao izgledati njegov sljedeći angažman. Milanović ga sigurno neće puštati blizu. No Ivo Josipović vješt je u pronalaženju nekonvencionalnih rješenja. Otvorena je bitka za nove položaje u piramidi vlasti. Rezultat će dijelom ipak ovisiti i o procesu koji se vodi u Münchenu.