Kronologija izbora nove Europske komisije

Ekonomiju je Juncker zamislio pokrenuti tako da s osam milijardi eura iz postojećih resursa i pet milijardi iz Europske investicijske banke u idućih nekoliko godina čarolijom stvori 315 milijardi investicija ‘efektom multiplikatora’ i privlačenjem privatnih investicija. Mnogi analitičari dvoje o uspjehu tog plana.

Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, koji je na čelo europske egzekutivne zasjed u studenom prošle godine, imao je vatreno krštenje u svojih prvih sto dana. Iskusni političar iz Luksemburga preuzeo je operativno vođenje Europske unije u jedva malo boljim okolnostima nego je to bio slučaj s njegovim prethodnikom u prošlom mandatu. José Manuel Barroso imao je (ne)sreću biti šef Komisije tijekom najgore europske gospodarske krize od 30-ih godina prošlog stoljeća, a Junckeru su se stvari, premda naoko bolje, vrlo brzo zakomplicirale. Ako bi njegova prva tri mjeseca trebalo sumirati u samo nekoliko riječi, to bi bile investicijski plan, Lux Leaks i Grčka. Ono što je već na početku obećavalo biti ključna točka njegovog cijelog mandata zasad je dobilo podijeljene ocjene, najviše zato što je prerano presuditi, ali bilo je i drugih važnih događaja koji mu otežavaju život na novom poslu.

Afera Lux Leaks, kako je nazvana prema poznatoj sestri WikiLeaks, nije suštinski otkrila nešto novo, o prijateljskom odnosu vlasti u Luksemburgu prema velikim korporacijama odavno se znalo. No objavljivanje službenih dokumenata tamošnjih vlasti prvi put javnosti je dalo uvid u raspon pomaganja vlasti privatnim kompanijama da plate što je manji mogući porez. Štoviše, Luksemburg je u određenoj mjeri preuzeo ulogu financijskog savjetnika multinacionalkama, jasno im iscrtačući put prema uvredljivo niskim iznosima poreza.

Juncker se, pak, našao u središtu toga zato što je bio ministar financija i kasnije premijer dok se to događalo, pa je time i izravno odgovoran, ali i stoga što je prema mnogima bio i arhitekt takvog sustava. Mnogi tvrde da je upravo Juncker preusmjerio Luksemburg prema ‘financijskim uslugama’ kao okosnici ekonomije danas najbogatije članice Europske unije. Koliko je, s druge strane, ono što je Luksemburg pod vodstvom Junckera radio protuzakonito sasvim je drugi par rukava. Predsjednik Komisije branio se baš tom linijom, tvrdeći da ništa nije bilo protuzakonito ili sporno te da je luksemburski porezni sustav jednostavno konkurentniji od susjednih. Druge države Europske unije, naravno, bile su iznimno izirirane konkretnim spoznajama o unutarnjem funkcijiranju sustava koji odvlači poreze iz njih u Luksemburg.

Pomalo paradoksalno, vjerojatno nije moglo biti boljeg vremena za taj skandal od početka mandata jer u tom trenutku, posebice imajući u vidu zamršenost procedure izbora predsjednika Komisije, nije bilo apetita za istinsko dovođenje njegove pozicije u pitanje. I novi sustav biranja šefa Komisije išao je izrazito na ruku Junckera. Prvi put u povijesti predsjednik Komisije izlučen je izravno iz Europskog parlamenta, ujedno i institucije pred kojom se nova Komisija mora ‘dokazati’ i uvjeriti je u svoju stručnost i adekvatnost. S obzirom na to da je Juncker bio proizvod velike koalicije pučana, socijalista i liberala u Parlamentu, ni u jednom trenutku nije postojala stvarna mogućnost njegova opoziva i to su vodeće stranačke grupacije u Parlamentu jasno dale do znanja.

Iako se priča o aferi Lux Leaks i dalje spominje, svedena je više na šapat nego na viku i ne može više ozbiljnije naštetiti Junckera. Spremaju mu se posebni odbori u Parlamentu, a zna se što povijest kaže o parlamentarnim odborima. Jedini način da se vrati u središte pažnje jesu eventualna nova saznanja i momenti, ali čini se da je priča za Junckera završena. Reagirajući na situaciju, Juncker je odmah počeo pričati i potrebi boljeg usklađivanja poreznih sustava u Uniji i obećao poraditi na tome, a Luksemburg pokazuje sve više otvorenosti suzbijanju tako liberalne porezne prakse.

Najvažnije obećanje koje je Juncker dao, i središnja točka njegova ‘programa’, bilo je ponovno pokretanje europske ekonomije, koja se svih ovih godina krize nije uspjela nedvosmisleno oporaviti, neprekidno titrajući na rubu novog porora. I statistički gledano Unija je osjetila takozvani dvostruki pad, ali ni u posljednje vrijeme strah od novoga ozbiljnijeg posrtanja nije nestao. O oporavku se priča opreznije nego ikad s obzirom na nedavno iskustvo koje je pokazalo neutemeljenost preuranjenog objavljivanja izlaska iz krize. Njegov veliki investicijski plan, ukupne vrijednosti 315 milijardi eura, zamišljen je kao poticaj zamrloj ekonomiji koja životari između mjera štednje, uporno slabe potrošnje, visoke nezaposlenosti i manjka interesa privatnoga kapitala. Europu se, jednostavnije, u mnogočemu čini kao jučerašnja vijest – nekoć bilo, danas se pričalo – i zadatak je Komisije pokušati to obrnuti ili barem spasiti što se spasiti da.

Malo je reći da je njegov plan poticanja investicija dočekan sa skepsom, najviše zato što je umnogome utemeljen na kreativnom množenju, ne i na stvarnom, ‘svježem’ novcu. S tek osam milijardi eura preusmjerenih iz postojećih resursa i pet milijardi iz Europske investicijske banke Juncker bi u idućih nekoliko godina čarolijom stvorio 315 milijardi investicija ‘efektom multiplikatora’ i privlačenjem privatnih investicija. Riječ je o svojevrsnom javno-privatnom partnerstvu i ideji koja nije posebno originalna. S obzirom na kroničnu nestasnicu javnog novca za nove investicije, nevoljnost i nemogućnost država članica da izdvoje dodatni novac, plan smjera ‘udicom’ i relativno malim temeljnim kapitalom privući znatno veći interes privatnog sektora. Budući da njegov plan tek treba zaživjeti, trenutačno je nemoguće dati bilo kakvu jasniju ocjenu ideje i bit će potrebno pričekati još neko vrijeme.

Kada je o europskoj ekonomiji, ali i politici, riječ, novi problem koji će Junckeru zakomplicirati život razvoj je situacije u Grčkoj. Taman kad se činilo da je najveći pojedinačni problem Europske unije i eurozone riješen, stvari su se praktički vratile na početak, odnosno na raspravu o mogućem odlasku Grčke iz sustava zajedničke valute. Ono što je u jeku krize bio najveći strah politike i tržišta, nakon kraćeg predaha vratilo se na repertoar. ‘Radikalno’ lijeva Siriza pod vodstvom karizmatičnog Aleksisa Ciprasa osvojila je uvjerljivo vlast u Grčkoj i odmah krenula tražiti prekid postojećeg programa pomoći Grčkoj i stvaranje drugačijeg plana otplate duga međunarodnim vjerovnicima. Plana koji bi ovaj put umjesto pukog fokusa na urednu otplatu kredita uzeo u obzir i stvarnu obnovu grčke ekonomije, koja nakon godina ‘trojkinog’ šok-tretmana izgleda nikad gore.

Plan Međunarodnoga monetarnog fonda, Europske središnje banke i Europske unije nije rezultirao ni smanjenjem duga i nezaposlenosti, ni opipljivim ekonomskim rastom, već jednako lošom, u nekim segmentima i gorom situacijom od zatečene. Grčka ekonomija i društvo u slobodnom su padu i malo je sumnje u odgovornost njemački inspiriranog ‘lijeka’ za to. Cipras je glatko pobijedio na izborima u siječnju obećavajući prekid tog mrvarenja i dogovaranje novog programa pomoći, ali Unija je, potaknuta najviše službenim Berlinom, nezainteresirana za uvođenje bilo kakvih relevantnih promjena u tretiranju grčkog problema. Njemačka ne vidi potrebu za mijenjanjem onoga što je valjda iz njezine perspektive uspješan koncept. Koliko god takvo razmišljanje bilo omraženo u mnogim drugim europskim prijestolnicama, Cipras zasad nije našao saveznika dovoljno hrabrog za suprotstavljanje njemačkoj hegemoniji.

Na pomolu je zato rat između Grčke i Njemačke, koji bi mogao otežati situaciju i Junckeru, premda on u tome nije ključna osoba. Odluke o Grčkoj pod ingerencijom su Vijeća i država članica, Komisija je tu operativno tijelo, ali ako stvari odu predaleko i ona će ispaštati. Nekoliko je mogućnosti u skoroj budućnosti, ovisno najviše o tvrdoglavosti Berlina i ostatka EU. Ako sukob dođe do ‘stani-pani’, Ciprasu neće ostati previše mogućnosti. Moći će ustuknuti i predati se, što se trenutačno čini malo vjerojatnim, ili posegnuti za širim arsenalom ‘oružja’.

A ispred – minska polje. Gurnuta u kut, Grčka može sabotirati rad Vijeća i donošenje najvažnijih političkih odluka za cijeli EU (osuđivati bilo kakvo daljnje postupanje Unije u ukrajinskoj krizi, recimo; zapapriti nadolazeću raspravu o izmjenama Schengenskog sustava itd.), može ‘ubiti’ sporazum o slobodnoj trgovini s Amerikom (TTIP) nevjerojatno lako, približiti se Rusiji i postati njezin trojanski konj uz uzimanje njezinog novca, a ‘nuklearna opcija’ napuštanje je eurozone.

Potonje bi bila taktika spaljene zemlje jer nasobi sada nesagledivu štetu i Grčkoj, ali i Uniji, koja se ionako jedva uspijeva ekonomski sabrati. Tu varijantu još moćnijom čini postojanje nekoliko drugih teških bolesnika poput Italije, Španjolske i Portugala, koji bi lako mogli postati žrtve domino-efekta u slučaju grčkog izlaska iz eurozone i time zadati možda i smrtni udarac zajedničkoj valuti. Ipak, to su redom radikalne opcije koje se neće dogoditi lako, ali su teoretski moguće i odrazit će se nesumnjivo i na djelovanje i efikasnost Junckerove Komisije.