Internetom kruži animirani filmic ‘Kako radi ekonomski stroj’. Pun je pojednostavnjavanja, ali za nepismenu političku kastu (čast iznimkama) mogao bi biti spasonosan lijek za kaos u glavama i mjerama.
Ustvari, riječ je o teoriji dugih valova koju je dvadesetih godina prošlog stoljeća postavio, pazi sad, sovjetski (!) ekonomist Nikolaj Kondratijev. Ustvrdio je da se kapitalistički ekonomski stroj na temelju produktivnosti obnavlja u ciklusima od 50 do 60 godina. To mu je donijelo znanstvenu slavu, ali trajno je ‘naštetilo njegovu zdravlju’. Kako se moglo očekivati, ubijen je u jednoj od Staljinovih čistki.
Prije negoli se vratim spomenutom animiranom filmu, samo mala digresija. Ako pojednostavimo stvari, Kondratijev je u socijalističkom SSSR-u zastupao teoriju da kapitalizam upada u ciklične krize, ali se iz njih ciklično i izvlači. Za razliku od njega, danas, u globalnom kapitalizmu, megapopularni francuski ekonomist Thomas Piketty, autor knjige ‘Kapitalizam u 21. stoljeću’ (dolazi u Hrvatsku 9. travnja), tvrdi da kapitalizam u sebi ima ugrađen ‘bug’ koji ga uništava. A riječ je o ugrađenom procesu da se bogatstvo koncentrira kod malog broja rentijera. Sva sreća, za sada mu ne prijeti sudbina kolege s početka dvadesetog stoljeća…
Ne ulazeći u ekonomske rasprave je li teorija Kondratijeva posljednjih dugih valova ispravna ili nije, zanimljivo je uočiti rješenja koja u fazi opadanja dugog vala (u kojemu je svijet od velikog sloma 2007.) predlažu autori spomenute animacije ‘Kako radi ekonomski stroj’. Nabrajaju četiri vrste lijeka: štednju, restrukturiranje zatećenih dugova, pravedniju raspodjelu bogatstva između obogaćenih i osiromašenih te tiskanje novca u središnjim bankama.
Začudo, lako je gotovo sve poteze koje vuku vlade diljem svijeta svrstati u neki od tih recepata. Europa je, pod utjecajem Njemačke, išla u štednju i svođenje državnih deficit na prihvatljive razine. U SAD-u su to preskočili i odmah počeli tiskati novac (prije toga su opraštali dugove, ali prije svega bankama i financijskim institucijama). Pikettyjeva popularnost svjedoči i potrebi da se bogatstvo pravilnije raspoređi (ne radi pravednosti, nego da se vratiti kupovna moć srednjem sloju, bez čega nema prodaje robe sa skladišta i proizvodnih vrpći)…