BARBIZET

Godina u kojoj je Christie’s prodao umjetnina za pet milijardi funti. Novca uvijek negdje ima, pa je tako britanska aukcijska kuća Christie’s prošle godine ostvarila rekordnu prodaju unatoč labavu oporavku Europe, pa i Amerike, odakle dolazi najviše njezinih kupaca. Posebno je zadovoljna što je u ukupnoj prodaji čak trideset posto novih kupaca. Zbog žestoke konkurencije aukcijske kuće nude vrlo povoljne aranžmane mogućim prodavačima pa katkad na uspješnoj prodaji ne zarade – ništa. Ovaj put jesu, ali ne objavljaju i koliko.

Oš jedan dokaz da je kriza pojam podložan različitim tumačenjima ovisno o individualnoj situaciji, odnosno da nije opće primjenjiv opis stanja, bili su i rezultati aukcijskih kuća za prošlu godinu. Dok se većina građana Europske unije i nekoć bogatog Zapada znojila od labavosti oporavka svojih ekonomija, neki njihovi sugrađani i zemljaci ‘tresli’ su milijune za umjetnost. U prvi se plan tako opet probio britanski Christie’s, koji je ostvario rekordnu godinu usprkos nizu naoko negativnih razvoja događaja i činjenici da im je rast zemlje blago usporio. Osim načelno nepovoljne ekonomske situacije, jedna od najpoznatijih i najvećih aukcijskih kuća na svijetu suočila se s naglim odlaskom svog šefa i opakim rastom konkurencije, ali na kraju izasla (još jednom) pobjedonosna. Ukupna prodaja u prošloj godini rasla je nemalih 16 posto, na impresivnih 5,1 milijardu funti, pri čemu je ključnu ulogu odigrao odjel za poslijeratnu i modernu umjetnost sa svojom rekordnom aukcijom iz studenoga vrijednom 852,9 milijuna dolara (priključenih na samo 20 izložaka).

Zašto je otišao bivši šef – To ne svjedoči samo o kvaliteti isporuka koju su naši specijalisti osigurali, već i da fokusirana konsolidacija naših triju osnovnih kanala – aukcijskih prodaja, privatnih prodaja i prodaja preko interneta, stavlja Christie’s u vrlo jako poziciju u pogledu međunarodnog tržišta – rekla je predsjednica i direktorica Patricia Barbizet. Ipak, izvrstan rezultat teško se može pripisati novoj šefici, koja je kuću preuzela tek prošli mjesec nakon neočekivanog odlaska šefa odgovornog za niz vrlo uspješnih godina Stevena Murphyja, tako da je ona samo arhivirala njegov posljednji uspjeh. On je Christie’s preuzeo 2010. kao stranac u svijetu umjetnina (došao je iz glazbene industrije i izdavaštva), ali ubrzo drastično modernizirao kuću potrošivši 50 milijuna dolara na razvoj internetske prodaje i jačanje pozicije, gdje drugdje, u Aziji (doduše, prodaja je prošle godine tamo pala 14 posto). Navodno je tamo došao upravo zahvaljujući svojoj nasljednici, ujedno i šefici holdinga Artemis i desnoj ruci francuskog bogataša Françoise Pinaulta.

O dobiti se šuti – Čini se da je razlog odlaska, neslužbeno, nešto slabiji učinak kuće u pogledu prave zarade, odnosno dogovora koji su se u konačnici pokazali neisplativima za kuću. Iako kompanija sa sjedištem u Londonu redovito dvaput na godinu izvještava o svojim rezultatima otkad je 1998. za 1,2 milijarde dolara prešla u holding Artemis, nikada ne navodi ostvarenu dobit. Ne bez razloga, brojke, čak i nevjerojatno visoke, mogu zavarati. Tako, primjerice, rekordno uspješna prodaja ‘Balona u obliku psa’ (Balloon Dog), u narančastoj boji, Jeffa Koonsa, koji je postigao vrijednost od 58,4 milijuna dolara, navodno nije donijela ništa aukcijskoj kući zato što nije uspio dosegnuti dogovorenih 75 milijuna. ‘Pas’ inače nije napravljen od balona, već od čelika, ako se netko pita, ali izgleda kao da je od balona, što sigurno objašnjava zašto je netko za to platio skoro 60 milijuna dolara. Takvih je slučajeva izgleda bilo još, previše za vlasnika, pa je Murphy morao otići usprkos rekordnim iznosima postignutima na aukcijama. Zbog žestoke konkurencije, aukcijske kuće nude vrlo povoljne aranžmane mogućim prodavačima, postavljanjem praga za vlastitu proviziju vrlo visoko, a kada tako zajamčena cijena ne bude postignuta, ili dobiju vrlo malu proviziju ili ne dobiju ništa. Štoviše, kada vlasniku umjetnine zajamčene cijenu, moraju platiti razliku ako na aukciji ta cijena nije postignuta. Drugim riječima, obje kuće zbog nesmiljene konkurencije, paradoksalno, vrlo malo zarade od rekordnih prodaja koje ostvare.

Američki Sotheby’s, koji mora objaviti financijske rezultate jer je na burzi, u trećem kvartalu prošle godine imao je minus od 27 milijuna dolara. Tu je zgodno podsjetiti da su Sotheby’s i Christie’s svojedobno bili vrlo dobri prijatelji početkom stoljeća i tada su stvari funkcionirale daleko ugodnije. No nakon što je otkriveno 2000. da su dvije kuće namještale provizije u dogovoru, zbog čega je tadašnji šef Sotheby’sa Alfred Taubman morao odstupiti, stvari su se izokrenule i sada si neprekidno pušu za vratom.

Kako stvari stoje, ni Christie’s ni njihov ljuti konkurent Sotheby’s, čiji je šef William Ruprecht otišao tek nekoliko tjedana prije Murphyja, ne uspijevaju astronomske prodaje pretvoriti u astronomski dobit, ili barem ne dovoljno visoku za svoje vlasnike. Neki insajderi, pak, vjeruju kako izgubljene provizije nisu ključni razlog za odlazak Murphyja, već misle da je to otpočetak bio plan jer je doveden primarno kao rješenje za tranziciju, premda imenovanje Barbizet na njegovo mjesto, osobe koja ima niz funkcija u Holdingu i daleko je od najboljeg izbora za tu poziciju (nije verzirana u umjetnosti), sugerira drugačija objašnjenja. Imajući u vidu naglost i brzinu njegova odlaska, ostaju sumnje u druge razloge koji su ostali u domeni nagađanja.

Steven je od početka došao u Christie’s postaviti specifičnu i specijalističku strategiju, uključujući izgradnju naših novih kanala. Nakon četiri godine odlučili smo zajedno s njim da je učinio ono što je trebao te da treba naći novi put i novu budućnost u nečem drugom – objasnila je odlazak Barbizet. Prema njemu, odluka o odlasku bila je uzajamna kako s njegove, tako i sa strane Upravnog odbora, a neke konkretnije razloge nije ponudio. Novca negdje uvijek ima, dakle, a Christie’s zna točno gdje ga naći. Najveći štovatelji skupe umjetnosti nisu europski bogataši, kako bi netko naivno možda pomislio, već i dalje američki skorojevići (obje Amerike), čiji je udio u prodaji 38 posto. U obranu Stare dame, prodaja u Europi rasla je 20 posto. U tom smislu Christie’s je nesumnjivo posebno razveselio podatak o čak 30 posto novih kupaca u spomenutoj ukupnoj prodaji, od čega većina otpada na ta dva kontinenta. Kao daljnji testament Murphyjeve uspješnosti, prodaja preko interneta rasla je 54 posto, na 21,4 milijuna funti, a privatne prodaje skočile su 20 posto, na 916 milijuna funti. Milijuni za umjetnost teku i svake godine ruše nove rekorde, a vrijednost koju postižu umjetnine odavno je prešla u područje, blago rečeno, bizarnog. Osnovno načelno kapitalizma, da nešto vrijedi onoliko koliko je netko voljan platiti, ovdje se ipak sudara žestoko sa zdravim razumom, zato što je teško opravdati desetke milijuna za jedan umjetnički predmet.

Naravno, tržište umjetnina već dugo nema previše veze s umjetnošću i riječ je jednostavno o – tržištu, ulaganju u nešto što inercijom kapitalizma raste u vrijednosti. Za razliku od nekretina, čija vrijednost zna neugodno pasti i nisu, kao što naziv jasno sugerira, pokretne, pažljivo biranim slikama cijena uglavnom raste i osim toga vrlo su pokretne. Riječ je o prešutnom dogovoru bogatih, dok god se kupuje i napuhava balon, on opravdava svoje postojanje i tu kružnu logiku. Neki kolekcionari, primjerice, namjerno dižu vrijednost pojedinih umjetnina kako bi posredno dignuli ukupnu vrijednost svojih postojećih kolekcija. Ako netko već ima niz Warholovih dijela, pumpanje vrijednosti jednog automatski diže vrijednost preostalih.

S druge strane, i na tom tržištu ima primjera naglog pada, čemu najbolje svjedoči japanski bum tržišta umjetnina 1980-ih i njegovo kasnije ispuhavanje. Tamošnje korporacije u jednom su trenutku počele sumanuto kupovati svakojaka ‘umjetnička’ djela, da bi sada vrijednost nekih od njih bila jedva 20 posto tada plaćene. Danas, recimo, menadžeri hedge fondova, nesumnjivo ljudi s vrlo istančanim osjećajem za umjetnost, posebno vole pop art i apstraktni ekspresionizam, zbog čega cijene takvih djela konstantno rastu. Prijašnja iskustva i osnovna logika sugeriraju da će i to histerično napuhavanje vrijednosti i ganjanje rekorda prije ili kasnije eksplodirati jer ne može ići unedogled, ali malo tko bi se usudio prognozirati kada bi se to moglo dogoditi. Posebno mjesto u raspravi o ‘istinskoj vrijednosti umjetničkih dijela’ zauzima umjetnost novijeg datuma. Mnogi misle da neka od tih djela ne zaslužuju ni približno cijenu od desetaka milijuna. No ljepota je u očima promatrača, a vrijednost, barem u ovom slučaju, u očima ulagača.