Home / Biznis i politika / piše VANJA FIGENWALD

piše VANJA FIGENWALD

Nakon pobjede Sirize na nedjeljnim izborima najvjerojatniji je scenarij rastezanje roka otplate i smanjenje ili zamrzavanje kamata na grčki dug, ali to je samo kupovanje vremena. Trajnine rješenje mogla bi ponuditi dužnička konferencija na kojoj bi se dogovorio otpis dijela duga, kao što je bio slučaj s Njemačkom 1953. No Nijemci su protiv.

U skladu sa svojim renomeom Grčka je opet stvorila povijest Europskoga kontinenta odlučivši se premoćno u nedjelju za nešto novo. Nakon godina puzanja, ekonomskog i društvenog propadanja, kolijevka europske civilizacije očekivano je na općim parlamentarnim izborima povjerenje ukazala sasvim neisprobanom političkom opcijom. ‘Radikalno’ lijeva Siriza pod vodstvom karizmatičnog Aleksisa Ciprasa osvojila je 36 posto glasova i vlast, a stvari su se u tjednu odvijale vrlo neobičajnom brzinom, ali i iznenađujućim smjerom. Cipras je gotovo trenutačno dogovorio koaliciju s Nezavisnim Grcima Panosa Kammenosa, strankom s desne strane političkog spektra, što je malo tko očekivao, a prisegnuo je za premijera samo dan nakon izbora. Iako je na raspolaganju imao nekoliko mogućnosti za koaliranje, neizbježno za uspostavu vlasti nakon što su mu nedostajala točno dva mjesta za čistu većinu (151 mjesto od ukupno 300 u parlamentu), Cipras se odlučio za partnera suprotnog predznaka, ali s kojim očito dijeli jednu ključnu stvar – protivljenje postojećem programu međunarodne pomoći i sumanutom rezanju grčke ekonomije u komade.

Zašto se na to odlučio nitko nije uspio jednoznačno objasniti, ali je za pretpostaviti kako je ponuda s njegove strane bila ‘uzmi ili ostavi’, a Nezavisni Grci odlučili su prvi uskočiti na taj vlak dok se još moglo. Direktni konkurenti, sada već smijenjena Nova demokracija, osvojili su tek 27,8 posto glasova, radikalno desna Zlatna zora 6,3 posto, a u parlament se uspjele ući još Rijeka (To Potami) sa šest posto, Komunistička partija (KKE) s 5,5 posto i socijalistički PASOK s 4,7 posto. Analitičari, kao i svatko tko zna barem nešto o politici, očekivali su da će Rijeka, Komunistička partija ili PASOK biti mjesta gdje će Cipras tražiti partnera, ali on se bez previše razmišljanja dogovorio s Nezavisnim Grcima.

S obzirom na to da je Cipras odmah najavio da ne želi suradnju sa strankama koje su podržale program štednje, PASOK i Nova demokracija otpali su, premda je izbor i nakon toga bio sasvim solidan. Vjerojatno u želji da preduhitri kalkuliranje i ucjenjivanje, Cipras je potpuno neočekivanim potezom brzo izbio adute iz ruku ostalih pretendenta na sudjelovanje u vlasti. Ipak, neovisno o koaličkom sporazumu, druge stranke, prije svega Rijeka, mogle bi poduprijeti Syrizu u parlamentu.

Naravno, europski medijski prostor bio je zatrpan tekstovima i izvještajima o grčkim izborima i potvrdi onoga s čime se već tjednima računalo, ali malo tko može predvidjeti kako će se Cipras ponašati, odnosno kako će ispuniti nemala obećanja koja je dao. Glasačima je zajamčio pregovaranje novih uvjeta pomoći, možda i po cijenu izlaska iz eurozone, uklanjanje mjera štednje, povećanje državne potrošnje u nekim segmentima, redom stvari od kojih se kreditori preznajavaju. Ono što Berlin i druge države članice Europske unije posebno smeta njegove su tvrdnje da se grčki javni dug u trenutačnom obliku ne može otplatiti (177 posto BDP-a) te da će stoga tražiti dužničku konferenciju na kojoj bi se dio duga otpisao. Njihovi europski partneri, pak, ne bi nikako željeli ići toliko daleko, nešto se treba i zaraditi na ‘pomoći’. Krajnji adut Ciprasa nesumnjivo će biti prijetnja izlaska iz eurozone.

Iz Berlina su netom prije izbora u Grčkoj pustili probni balon tvrdeći neslužbeno da izlazak Grčke iz eurozone ne bi bio tako strašan, što je bio očit pokušaj izbijanja glavnog asa iz rukava Ciprasu, ali činjenica je da Berlin kao i svi ostali pojma nema što bi se dogodilo u tom slučaju. Iz toga razloga Europska unija pokušat će savim sigurno izbjeći scenarij koji ne može izračunati i predvidjeti, a koji može biti katastrofalni, i Cipras to zna. Njemačka je općenito imala vrlo loših nekoliko dana, nakon što je i Europska središnja banka, njezin dosad pouzdani biro, otkazala poslušnost i odlučila pokrenuti ‘kvantitativno olakšavanje’ usprkos žestokom protivljenju Berlina.

Bez obzira na poznate pozicije dviju strana (Cipras želi otpis i lakše uvjete, kreditori ne žele čuti), nije lako prognozirati kako će se stvari odvijati. Prvi korak vjerojatno će biti pregovori o sudbinu postojećeg programa pomoći, koji službeno istječe 28. veljače i koji bi trebalo produljiti jer zemlja treba daljnju pomoć (svakako preostalih sedam milijardi eura iz programa pomoći). Najvjerojatniji scenarij sada je rastanak roka otplate i smanjenje ili zamrzavanje kamata na grčki dug, ali to uopće ne pomaže situaciji, već samo kupuje vrijeme za neki ozbiljniji dogovor dviju strana. Ključno je pitanje stoga koliko daleko je Cipras spreman ići. Hoće li riskirati bankrot i izlazak iz eurozone? Glavna nada za izbjegavanje takvog, ekstremnog scenarija dužnička je konferencija na kojoj bi se dogovorio otpis dijela duga, kao što je bio slučaj s Njemačkom 1953., ali zasad to ne izgleda vjerojatno.

Što se pridjeva ‘radikalna’ tiče, teško je shvatiti čime točno Siriza zaslužuje taj opis. Čini se da je prije riječ o staroj navadi europskoga političkog establišmenta da straši prokušanim frazama nego što je riječ o utemeljenoj tvrdnji. Posljednjih sedam godina bile su za Grčku strašne, zemlja je poharana kao da je bila u ratu i nezadovoljstvo građana razumljivo je. U takvim uvjetima tražiti pregovaranje novih uvjeta i promjenu ugovora koji vam očito ne odgovara teško se može smatrati radikalnim. Ni drugi elementi Syrizinog programa nisu radikalni, riječ je o promjeni smjera prema poticanju potrošnje, olakšavanju nemoguće situacije najsiromašnijima programom pomoći od nekih dvije milijarde eura i prekidu neselektivne, sumanute privatizacije svega u državnom portfelju. Ne zvuči baš radikalno. Nitko ne govori o općoj nacionalizaciji, uklanjanju kapitalizma i demokracije ili uvođenju socijalizma, jedini problem je da bi netko mogao ostati bez zacrtane dobiti.