Tržište rada i obrazovanja

Rugala se sova sjenici što je diplomu stekla u doba dok je većina roditelja maštala o tome kako će im djeca postati pravnici ili ekonomisti, ako ne i liječnici, i dok nitko nije ni slušao kakve poremećaje u sustavnom širenju spoznaja spremaju otvoreni kôdovi i njihova djeca zvana MOOC-ovi (kraće od engleskog pojma Massive Open Online Courses odnosno, pohrvaćeno, uglavnom besplatnih internetskih tečajeva dostupnih svima). Ali nije sova uzela u obzir da sjenica do svoje diplome nije došla plaćajući skupe školarine, zadužujući svoje roditelje, a ni sebe kod različitih kreditora. Rugala joj se zato što je stekla zvanje kojim može zarađivati za kruh na tržištu rada, ali nađe li se na tom kaotičnom terenu kao slobodan igrač željan igre u prvoj timskoj postavi, osim znanja zapećaćenog diplomom morat će upregnuti i poduzetničke vještine, uključiti interdisciplinarost da bi uspjela. I nije sova vjerovala da je i sjenica, upravo poput nje, svjesna kako u reprezentaciju može doći jedino ako nikad ne prestane učiti i prilagođavati se promjenama koje donosi tehnologija.

Glava i sove i sjenice danas je još veća jer strepe od ptica koji još nisu napustili gnijezda, a dohvate više crva i zrnja od njih jer su sami smislili pravila nove igre. Znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika uz to im nisu nimalo antipatični.

Na sreću, diploma u džepu danas ne znači kraj priče. Obično je tek početak, ulaznica u karijeru koja se gradi stalnim učenjem, formalnim ili neformalnim, na specijaliziranim poslijediplomskim ili doktorskim studijima ili barem na različitim tečajevima i seminarima. Novim pravilima prilagođavaju se i sveučilišta, veleučilišta i sve obrazovne institucije koje traže mjesto na globalnom tržištu znanja. Ponuda i potražnja nikad nisu bili veći, a zamutile su se granice institucionalnog i izvaninstitucionalnog obrazovanja. Propadaju ‘fahidioti’, a uspinju se pametnjakovići čija stručnost ne prestaje na jednom području, koji neprestano učenje nipošto ne smatraju mučenjem, nego ulaganjem.

A ulagati se mora. Zna to i svatko u Hrvatskoj, koja za obrazovanje i znanstveno istraživanje izdvaja samo 0,7 posto BDP-a, slabašno u odnosu na većinu europskih zemalja. Visoki cilj koji podupiru Ujedinjeni narodi, ali i brojne nevladine udruge naklonjene održivom razvoju, jest da bi svaka zemlja za obrazovanje trebala izdvojiti barem šest posto svojeg BDP-a. A ako država neće, pardon, ne može ulagati u obrazovanje, morali bi gospodarstvenici. Primjeri iz svijeta pokazuju da jedini obično tjeraju druge na žešće reakcije, sve u korist razvoja i jačih veza industrije i znanosti, tržišta rada i obrazovanja.