U New Yorku je napadnuto srce financijske moći, u Parizu je napadnuto središte slobodne riječi. U New Yorku su napadači pokazali organizacijsku i tehničku spremnost, u Parizu su demonstrirali duboku infiltriranost u protivničke redove.
Duge cijevi na ulicama Pariza. Duge cijevi na ulicama Bruxellesa. Otkazane redovite tjedne demonstracije dresdenske PEGIDA-e (iniciativa Domoljubni Europoljani protiv islamizacije Njemačke) zbog opasnosti od napada simpatizera IS-a (Islamska država). Dok pišem ovu kolumnu, mediji upravo javljaju kako su francuske vlasti uhitile petoricu ruskih terorista koji su pripremali napad… Nije tu riječ, dakako, o nekima u prostoru zalatalim i u vremenu izgubljenim hladnoratovskim teroristima iz brežnjevjevske ere, nego o klasičnoj medijskoj manipulaciji koja navođenjem zemlje podrijetla zamagljuje islamičku bit njihove motivacije za teroristički čin. Nisu uhićeni ostarijeli, sjedi hladnoratovski špijun, nego mladi radikalni islamisti iz kavkaskih regije, posljednjih godina jednog od ključnih područja za njihovu vojnu obuku. Nije pretjerano reći da nakon terorističkog napada na redakciju francuskoga satiričnog tjednika Charlie Hebdo Europa više nije ista. Ali države članice EU tek traže odgovore i dogovor o novom odnosu prema radikalnom islamizmu i novom odnosu s islamom u Europi.
Oni koji su najpozvani biti vođe u tom spoznavanju, priznavanju činjenica i zajedničkom djelovanju imaju pak neke vlastite utege i dvojbe. Iako konzervativac, što znači da nema ideoloških obveza prema promašenom i propalom multikultu konceptu, britanski premijer David Cameron nema slobodne ruke zbog niza povijesnih paktiranja s islamičkim konceptima u ostvarivanju britanske (imperijalne) vanjske politike diljem svijeta. Rat u BiH, poglavito muslimansko-hrvatski sukob, samo je jedan od primjera takva neprincipijelnog paktiranja. François Hollande u okovima je francuske socijalističke misli i politike koja do te mjere nerealno projicira svijet na svojoj formuli slobode, jednakosti i bratstva da ne uspijeva prepoznati manipulaciju tih načela za prikrivanje totalitarnih ideologija i poredaka (povijesno dokazano na primjeru Sovjetskog Saveza) te nije u stanju oduprijeti se napadu na te vrijednosti, što se upravo pokazuje. Angela Merkel u politički korektnoj, europskoj percepciji još ima Hitlerovu političku sjenu na plećima koja je koči u vodećoj ulozi, i to unatoč tome što je poznato veliko savezništvo i razumijevanje Hitlera s radikalnim islamistima, poglavito s velikim muftijom Amin al-Husseinijem, osobito njihovo zajedničko stajalište prema Židovima.