Prijedlog stečajnog zakona

Vjerojatno najvažnija i najmanje sporna odredba Prijedloga zakona o stečaju jest da se tim zakonom uređuju i predstečajni i stečajni postupak, sve pod isključivom nadležnošću suda. To će pridonijeti pravnoj sigurnosti, ali mnogo je većih ili manjih propusta koji bi se mogli ispraviti tijekom rasprave.

Ove će se godine na dnevnom redu Sabora naći prijedlog novoga stečajnog zakona, još jednog pokušaja da se uređi stečajni pravni kaos. Taj prijedlog donesen je u skladu s preporukom Europske komisije od 12. ožujka 2014. o novom pristupu stečaju i insolventnosti poduzetnika, što je dokaz da je od 1. srpnja 2013. europska pravna stečevina dio hrvatskoga pozitivnog prava. Budući da nije predviđen hitni postupak (što svakako treba pozdraviti), valja očekivati da se predloženi tekst, koji ima dobro rješenja, još poboljša. Hoće li ta zakonska rješenja napokon unijeti više reda u tu problematiku i urediti važan postupak stečaja, u čemu je u dvadesetak godina napravljeno mnogo teško razumljivih propusta koji se vuku još od vremena osamostaljenja i traju do danas?

Iako je u bivšoj državi pitanje stečaja bilo na neki način kozmetičko (što je donekle logično za uvjete društvenog vlasništva), postojao je Zakon o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada, ali i Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji. Kad je 8. listopada 1991. preuzet zakon bivše države (uz odgovarajuće promjene), preuzet je i Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, što nije bila smetnja da se 1994. pri izradi pročišćenog teksta Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji nijdje ne spomene da je riječ o preuzetom zakonu i njegovoj jednoj izmjeni, a ne o zakonu koji bi izvorno i u cijelosti donio hrvatski zakonodavac.

Lako je sve navedeno protumačiti kao dječje bolesti u prvim godinama nove države. Međutim, kad ove godine, 2015., na službenim mrežnim stranicama Hrvatskog sabora pronalazimo dnevni red aktualne sjednice i ondje uočimo zakonski prijedlog koji nosi broj 777, vidimo da je riječ o prijedlogu stečajnog zakona. To se sve čini lijepim i urednim dok na početku prijedloga ovlaštenog predlagatelja (Vlada RH) pod rimskom oznakom I. ne naiđemo na to da je riječ o Zakonu o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona.

Kako nakon ovoga povjerovati da se tomu vrlo ozbiljnog projektu (koji, inače, ima mnogo vrlo dobrih rješenja) pristupilo dovoljno ozbiljno, onako kako to zaslužuje? Prema našemu mišljenju, nikako. ‘Prijedlog zakona’ i ‘izmjene i dopune postojećeg zakona’ nisu, naime, isto. Naravno da to vrijedi i za odredbu prema kojoj prihvaćanje tih izmjena ne znači dodatni trošak. Ako ništa drugo, kako nije trošak ako sve parnice moraju biti završene u šest mjeseci na prvom stupnju, uz daljnji rok od šest mjeseci za odluku nakon žalbe, a zaboravilo se, čini se, samo na revizijske postupke?

Iz prilično opsežna teksta kojim ćemo se sigurno još baviti treba već sad izdvojiti nekoliko novosti. Jedna je da će se stečajni upravitelji birati elektronički kako bi se spriječili navodni dogovori između nekih upravitelja i stečajnih sudaca. Pitanje je samo zašto se to ne bi primijenilo i na službenu obranu u kaznenim postupcima i vještak, ovako se čini da se generalizirala loša ocjena i stečajnih upravitelja i stečajnih sudaca.

Pitanje je i zašto je predloženo da elektronički izabranog upravitelja, ako ne ispunjava neke uvjete (potrebna stručnost ili iskustvo), sud može zamijeniti, ali ne stoji da se i to mora napraviti elektronički, a ni koliko se puta to može ponoviti (naravno da to ministar podzakonskim aktom može prepisati, ali to ipak nije isto). Treba se nadati da će biti propisano i koliko najviše stečajeva može voditi jedan upravitelj, ovisno i o tome bavi li se samo stečajevima ili ne i ima li i koliko ima zaposlenika.

Vjerojatno je najvažnija i najmanje sporna odredba da se isti zakonom uređuju i predstečajni i stečajni postupak, sve pod isključivom nadležnošću suda (umjesto Fine, kao što je sada kod predstečajne nagodbe). Sigurno će se dobiti na pravnoj sigurnosti, ali doista nije jasno kako će to biti moguće bez dodatnih troškova (a tako piše u prijedlogu Vlade RH) za stečajne sudove voditi mnogo više postupaka. To vrijedi i za posebnu hitnost (šest mjeseci na svakom stupnju postupka) u sudskim parničnim postupcima. Ako to ostane samo na papiru, pravna sigurnost i vladavina prava bit će dodatno ugrožene.