Vlasnik Bijelog svijeta, tvrtke koja se bavi projektiranjem i opremanjem profesionalnih kuhinja i praonica, uvidio je da je lakše prodati uređaj s uračunatom konzultantskom uslugom nego isti taj uređaj po nižoj cijeni, a uslugu naplatiti zasebno.
Mario Martinek je 2006. u Zagrebu pokrenuo tvrtku Bijeli svijet, specijaliziranu za projektiranje i opremanje hotelskih i restoranskih kuhinja te praonica rublja. U zadnjih devet godina opremili su brojne objekte i jako dobro upoznali cijelu industriju. Što je još važnije, iz prve ruke uvidjeli su što konkretno ljude muči u poslu i koje bi im promjene mogle poboljšati poslovanje. Sve to iskustvo odlučili su podijeliti s novim poduzetnicima u sklopu programa ‘Jumpstart’.
Taj program, osim što nudi opremu potrebnu za rad, obuhvaća i cijeli proces razvijanja biznisa za početnike. Od toga gdje pokrenuti posao, na kojoj lokaciji, kako treba izgledati interijer, kolika vam je površina potrebna i koja iskustva iz prakse treba izbjeći, do kalkulacija o troškovima i prihodima.
Kad nademo čovjeka koji ima interes za pokretanje posla, s njim razradimo cijeli kostur ideje i nakon toga, ako se odluči krenuti u posao, pratimo ga u cijelom projektu, od početka do kraja – ispričao nam je Martinek, dodavši da im je problem stvarala promocija cijele priče. Tome su doskočili organiziranjem predavanja za sve zainteresirane, na kojima su im izložili svoje ideje i projekte. Prvo predavanje imali su u ožujku 2014. i odmah su se ugodno iznenadili odzivom, pojavilo se stotinjak ljudi, a sve je rezultiralo sa šest pokrenutih tvrtki, koje i danas posluju. Predavanje su pojavili početkom prosinca, a nakon teoretskog dijela sve zainteresirane pozvali su da im se pridruže na terenu i iz prve ruke vide kako cijela priča funkcionira u praksi.
Martinek naglašava kako je jako važna činjenica da je riječ o relativno maloj investiciji za pokretanje biznisa. Za otvaranje samo-poslužne pranice rublja potrebno je uložiti oko 20 tisuća eura, a projekcija godišnjeg prihoda iznosi oko 38 tisuća eura. Kada je riječ o malim ugostiteljskim objektima, koji postaju sve popularniji, investicija se kreće oko 50 tisuća eura. Ti iznosi nisu prevelik zalogaj čak ni za hrvatske građane, koje kriza ne štedi već šestu godinu zaredom. Većina ih je svjesna da ne mogu ništa drugo pokrenuti za tako malo novca, kao i da se ne isplati držati toliku svotu u banci, gdje vam novac ‘jede’ inflacija. Još jedna jako važna stavka je da je riječ o projektima za ljude koji nemaju iskustva u poduzetništvu, već samo kapital i želju da ga oplemene. Martinek objašnjava da se njihove kalkulacije rade prema idealnim uvjetima, ali ističe i da situacija u realnosti nije daleko od tih procjena, svi dosad pokrenuti projekti posluju u plusu, a ljudi koji su se odvažili na pokretanje posla stvaraju nešto za sebe i obitelj.
Kao i obično kad je u pitanju malo i srednje poduzetništvo, problem je nesređeno financiranje jer banke nisu zainteresirane za tako male projekte. Državne institucije nude neke modele kreditiranja, ali Martinek naglašava da je dobra strana takvih projekata to što nisu špekulativne investicije već se radi unutar obitelji. Smatra da je recept za uspjeh usavršavanje takvog modela poslovanja, uz primjenu najbolje prakse te nuđenje savjetovanja i praćenja.