Tko god pobijedio, s Pantovčaka će inicirati političke promjene

Nezadovoljstvo postojećim poruka je birača iz prvoga izbornog kruga koja vodstva glavnih stranaka obvezuje na sadržajne promjene već prije parlamentarnih izbora kako ih ne bi zatekli novi sinčići.

Bez obzira na rezultat nedjeljnih predsjedničkih izbora njima će biti otvorena vrata daljnjim promjenama domaćih političkih sceni uoči parlamentarnih izbora. Naime, već su rezultati prvoga izbornog kruga pokazali da je koncept dogovorne politike, stranačkih rotacija i očekivanih rješenja postao pretijesan, ponajviše zbog ekonomskih neučinkovitosti.

Kolinda Grabar-Kitarović uspjela je pobijediti predizborne ankete koje su joj davale položaj predstavnica časne gubitnice, cijeli potporni medijski i politički sustav vladajuće nomenklature koji je podcjenjivački gledao na njezinu amerikaniziranu izbornu kampanju, i zapravo je postala moralna pobjednica prvoga izbornog kruga.

Mladi politički anarhist još nepoznate političke pozadine Ivan Vilibor Sinčić postao je zvijezda prvoga izbornog kruga, razotkrivši prije svega razmjere nezadovoljstva postojećim političkim elitama. Izborni debakl patetičnoga hrvatskog nacionalista Milana Kujundžića pokazuje da je doba oldtajmerskoga, epskog konzervativizma u Hrvatskoj prošlo.

A izborni podbačaj aktualnog predsjednika Josipovića u odnosu na planove i očekivanja pokazuje da drugi mandat više nije automatizmom zamenjen, da se planski umravljeni birači ipak bude, očekuju nešto drugo i nešto više. Nezadovoljstvo postojećim i želja za promjenama poruke su birača iz prvoga izbornog kruga. I bez obzira na to tko pobijedio na nedjeljnim izborima, Josipović ili Grabar-Kitarović, te su poruke već nakon prvoga kruga toliko jasne da vodstva glavnih stranaka obvezuju na sadržajne promjene već prije parlamentarnih izbora ili barem na fingiranje promjena kako ih ne bi zatekli novi sinčići.

U slučaju Josipovićeva pobjede posljedična previranja na političkoj sceni lakše su predvidljiva jer je riječ o poznatim akterima. Prilično je izgledno da bi novim mandatom ojačani Josipović nastojao okupiti i ojačati ljevicu uoči parlamentarnih izbora pretvarajući se u istinskoj vođu ljevice iz sjene. S obzirom na to da je Josipović osoba ‘statusa quo’, a ne nositelj promjena, ali i vrlo vješt kombinator, u slučaju osvajanja novog mandata može se očekivati politički udar na Zorana Milanovića, koji bi mogao postati dežurni Pedro i krivac za sve Vladine neuspjehje, investiranje političkog kapitala u ORaH Mirele Holy i njezino vraćanje u veliku Kukuriku koaliciju, a s druge strane potajno podupiranje anarhističko-revolucinarnih opcija poput Sinčićeva Živog zida.

Sastavni dio takve kombinatorike mogao bi biti i kazneni progon utjecajnih ljudi HDZ-a radi slabljenja stranke, koji se već najavljuje u nekim medijima, koji bi formalno bio pokriven borbom protiv korupcije, a mogao bi se doživjeti i kao kazneni progon političkih protivnika. Čak ni ojačan novim mandatom, Ivo Josipović ne može osigurati pobjedu lijeve koalicije na parlamentarnim izborima, ali zato jačanjem različitih anarhističko-revolucionarnih opcija poput Sinčićeva Živog zida i slabljenjem HDZ-a može isprovocirati veliku koaliciju i zadržati ‘status quo’. Slično grčkomu modelu otprije nekoliko godina kad su u koaliciju zbog ekonomskoga kolapsa ušli potrošeni socijalisti i potrošeni konzervativci da na vlast ne bi došla revolucionarna Syriza i radikalno desna Zlatna zora. Kaos je odgođen, ali bez sadržajnih promjena, pa tako danas imamo potrošenu Grčku s antieuropskom Syrizom jačom nego ikada na izlaznim vratima europske monetarne unije.

Kolinda Grabar-Kitarović još je nepoznana u praktičnoj visokoj politici, no od svih dosadašnjih predsjednika temeljno bi je razlikovala neovisnost o starim oligarhijama i to da bi bila prvi hrvatski predsjednik, odnosno predsjednica koja je neupitna pobornica europske integracije Hrvatske i koju istodobno neupitno prihvaćaju države zapadnoga civilizacijskog kruga. Upravo je u tome potencijal poticanja sadržajnih promjena i europeizacije Hrvatske iz predsjedničkog ureda, pa i poticanja sadržajne promjene naših političkih stranaka. Ne zato što bi je Tomislav Karamarko, a osobito Zoran Milanović, baš volio poslušati. Već zato što se s predsjedničkog položaja mogu postavljati pravila igre. A ako predsjednica digne ljestvicu na dva metra, ni Karamarko, a ni Milanović ili netko treći neće ulaziti u arenu s igračima koji ni metar dvadeset ne preskaču iz prve. Ali su zato dobri u unutarstranačkim ‘ćakulama’ i podmetanju noge protivnicima.