Poslovna Hrvatska 2015.

Hrvatski odnos prema gospodarstvu često je bio prožet iluzijama, pa se ni prevelika javna potrošnja, manjak investicija ni, najblaže rečeno neuspješna, privatizacija nisu smatrali nepremostivim izazovima za hrvatsko gospodarstvo. No više od dva desetljeća od neovisnosti i prelaska na tržišno gospodarstvo u rekordnoj smo, šestoj godini recesije i u skupini svjetskih gospodarstava koja najsporije rastu. Današnje stanje najkraće možemo objasniti kao mješavinu naslijeđenih i stvorenih problema nastalih zbog manjka odlučnosti za strukturnim promjenama.

I ulazak Hrvatske u Europsku uniju prožimala su očekivanja kako će nakon toga mnogo naših nedostataka automatski biti ispravljeno u Bruxellesu i iz njega. Ta su očekivanja uglavnom bila iluzorna; djelomično zbog vlastite odgovornosti i krize s kojom smo ušli, ali jednako tako s krizom koja nas je dočekala. Posljednje godine većinom su obilježile mjere štednje koje su najviše pogodile industriju, čije su potrebe prečesto zanemarivane u korist uslužnog i, posebice, financijskog sektora. S odmakom od godinu i pol dana vrijeme je da se uđemo od iluzija povezanih s članstvom, ali i onih koje su se nametale posljednjih dvadeset godina kako bismo napokon stvorili preduvjeti za gospodarski rast. To su neka područja za koja vjerujem da imaju potencijal ostvarenja tog cilja.

Govoreći o gospodarskom rastu, prije svega mislim na reindustrijalizaciju koja mora postati međusektorski prioritet preispitujući širok raspon politika koje nadilaze tradicionalno usko razumijevanje industrijske politike. Pritom radnici ne smiju biti doživljeni samo kao čimbenik troškova nego i kao pokretači inovacija, što je prava osnova konkurentnosti.

Zbog složene geopolitičke situacije priliku za Hrvatsku vidim i u alternativnim energetskim pravcima čije će nacrte uozbiljiti geopolitičke (ne)prilike. Razvojem hrvatske energetske infrastrukture gradnjom terminala za ukapljeni plin i ogranka Transjadranskog plinovoda postigla bi se cjenovna konkurentnost energije, što je jedan od preduvjeta za rast hrvatskoga gospodarstva. Zbog načina na koji je naše gospodarstvo strukturirano znatnu pozornost valja posvetiti malim i srednjim poduzetnicima jer upravo su oni kralježnica sustava i jedan od nositelja budućeg oporavka gospodarstva. Veliku priliku za etabliranje hrvatskih proizvođača vidim u zaštiti proizvoda koji se na tržištu Europske unije prodaju u vrijednosti od 15 milijardi eura na godinu, što je iznos gotovo jednak godišnjemu hrvatskom proračunu. Regionalne oznake zaštite autohtonih proizvoda mogle bi pridonijeti razvoju gospodarstva i poljoprivrede hrvatskih regija, posebno u najugroženijim i udaljenim područjima, nudeći regionalno brendirane proizvode i usluge na hrvatskom i međunarodnom tržištu, koristeći se, među ostalim, turizmom kao poveznicom.

Platforma oporavka hrvatskoga gospodarstva svakako mogu biti i fondovi EU, koji mogu nadomjestiti ograničenost investicija. O njihovu potencijalu najbolje svjedoči podatak da će Hrvatska biti druga u Uniji prema koristi u odnosu na BDP koju može ostvariti od Unijine kohezijske politike do kraja 2023. od čak 1,7 posto BDP-a.

Ti primjeri jasno oslikavaju mogućnosti koje Hrvatska ima. Njihovo ostvarenje ovisi o političkoj odlučnosti da se napokon pokrenu, koliko nužne, toliko i zakasnjene, reforme zakonodavnog i administrativnog sustava. Naša prilika mogu biti naše slabosti, tranzicijski kapital ‘know-howa’ i znanje stečeno u pregovorima najnovije generacije upotpunjeno aktivnom vanjskom politikom. Hrvatska treba nakon ulaska u EU nov fokus za svoju ukupnu politiku. Kao što nije bilo ničega rutinskog ni u procesu pristupanja, tako je već prva godina članstva pokazala da nema rutine ni u konzumaciji članstva ovakve zemlje u ovakvoj Uniji. Slučaj Perković bio je samo najzvučniji primjer (premda sada već pomalo na marginama javnog interesa), ali tu je i ulazak u sustav proračunskog nadzora, spora razrada mehanizama za povlačenje sredstava iz fondova EU, s jedne strane, i osposobljavanje lokalne uprave, tvrtki i pojedinaca za sudjelovanje u toj utakmici, s druge strane.

Tvrd protivnik izgledima za preokret sigurno je i pandemični pesimizam među poduzetnicima, osobito u razmjerima koje otkriva posljednja HUP-ova anketa. Pozivanje Vlade upućeno iz realnog sektora da napokon prizemlji održavanje nedjelotvornog i pre-skupog nadrealnog sektora (državne administracije i javnih servisa) sudara se, po tko zna koji put, s agitacijom sektorskih sindikata i prijetnjama referendumima za očuvanje ‘statusa quo’.

Pristojno je, ipak, izraziti nadu da će se u Hrvatskoj steći politička ‘kuraža’ da se pokrenu reforme, poboljša gospodarska situacija u Europi te da će 2015., barem s minimalnim rastom, biti prekret-nica u domaćim ekonomskim i gospodarskim kretanjima. Međutim, također se oprezno nadam kako se sve to na kraju sljedeće godine neće pokazati kao samo još jedna iluzija.