Inspektorsko iživljavanje i kažnjavanje zbog banalnih prekršaja

Tvrtka nije navela na web-stranici promjenu temeljnoga kapitala, knjiga žalbe nije bila na dovoljno vidljivom mjestu, a nije udaren ni pečat na jamstveni list za neprodanu robu. Ukupno 7500 kuna!

Najalost, opet slijedi priča o tvrtki koja će platiti kaznu zato što je inspektor tražio pogrešku da je samo nađe. Prije mjesec dana sud je presudio protiv čitatelja i njegove tvrtke, a da sudac nije imao mogućnost progledati kroz prste za očite banalnosti. Naš je čitatelj direktor jedne trgovine u središnjoj Hrvatskoj. Prije otprilike godinu dana banuo mu je inspektor i pronašao neke pogreške. Naime, tvrtka koju vodi dokapitalizirana je, sve je uredno prijavljeno u Sudskom registru, odrađene su sve radnje u vezi s tim, ali ipak se dogodio propust. Prema članku 21. Zakona o trgovackim društvima, svaku promjenu vezanu uz temeljni kapital tvrtka mora navesti i na svojoj web-stranici. Čitatelj shvaća da je pogriješio, nesvjesno su to zanemarili u tvrtki, pa inspektoru kao da su se zasvijetile oči kad je vidio da te informacije nema na web-stranici tvrtke. Odmah je napravio zapisnik.

Kad je to bilo gotovo, mislili su u nesretnoj tvrtki da je stvarno gotovo, ali ne. Inspektor je dalje njuškao te nanjušio još jedan veliki propust. Ugledao je knjigu žalbe na prijemnom pultu i zaključio da se ne vidi. Tj. nije na vidljivom mjestu, pa je kupac ne može vidjeti. Kako priča čitatelj, inspektor mu je rekao da bi trebala biti malo više, tj. na zidu te se latio pera i napravio još jedan zapisnik. Mogu samo misliti kako su ga promatrali zaposlenici u tvrtki, koji vjerojatno nisu znali bi li se smijali ili križali.

Inspektor je bio uporan i kao da je htio psihički dotući direktora. Ali što još naći? Čovjek bi pomislio, nakon takvih prekršaja, da se više nema što otkriti. Ali naš heroj iz inspekcije nije tako mislio. Nakon uporne potrage ‘oko sokolovo’ ugledalo je jamstveni list proizvoda koji se prodaje a da na njega nije udaren pečat. Direktor mu je pokušao objasniti da se pečat udara tek kad se roba proda jer od datuma prodaje teče jamstvo. Osim toga zakonski je dozvoljen i račun kao dokaz za jamstveni rok, bez pečata na jamstvenom listu. No inspektor je mislio drugačije te je opet napravio zapisnik.

Da skratimo priču, ostao je on još, ali više ništa nije našao. Tvrtka je kažnjena za svaki prekršaj sa po dvije tisuće kuna, što znači da je ukupna kazna bila 6000 kuna. I direktor je kao odgovorna osoba kažnjena s 1500 kuna (svaki prekršaj po 500 kuna). Ukupno 7500 kuna.

Tvrtka se žalila na rješenje, ali drugostupanjsko tijelo Upravnog suda kaznu je potvrdilo, pa je na kraju slučaj završio na Prekršajnom sudu. Sudac je pak, valjda uvidjevši apsurdnost svega, dodijelio najmanju moguću novčanu kaznu, a i navedeno je u presudi da ako se u roku od 30 dana uplati dvije tisuće kazne, smatrati će se da je kazna u cijelosti plaćena. Čitatelj kaže da će upravo to i uraditi. Dosta mu je svega, imat će samo dodatne troškove nastavi li se dalje vući po sudovima, pa mu je jeftinije, a i bolje za zdravlje, da uplati oko pet tisuća kuna i završi tu priču.

To mu i mi savjetujemo, jer sve je inspektor uradio prema propisima. Međutim, zaista je jadno i bijedno kada se za tako sitne prekršaje kažnjavaju tvrtke. Da ne kažemo da je riječ o bezobrazluku osobe koja je došla u poziciju moći nad drugima. Po tko zna koji put pitamo se zašto inspektori za tako sitne i vjerojatno nenamjerne propuste prvo ne upozore direktore tvrtki, pa da nakon sedam dana navrate i ako tada vide da nije ispravljena pogreška, onda neka poduzetniku i tvrtki lupe i veću kaznu.