SEDAM DAMA KOJE ŠIRE KULTURU VINA

Ima li žena u vinskome svijetu? I koliko ih se uspjelo probiti u tom pretežito muškom poslu, ili poslu koji se i danas većinom percipira kao muški? Odgovor je jasan: ima! Premda je prije nekoliko godina iz novinske fotografije s audiencije hrvatskih vinara kod predsjednika Josipovića bilo razvidno da su u tom poslu gotovo isključivo muškarci, uz izuzetak jedne po mnogočemu iznimne žene, pelješke vinarke Marije Mrugić, danas, svega tri godine kasnije, kao da svjedočimo svojevrsnom boomu ‘žena u vinu’. Tko su te žene i čime se unutar vinskoga posla, zapravo, bave? One su vinarke, sommelierke, žene koje se bave vinskim marketingom ili prodaju vino u vinotekama kojih su nerijetko vlasnice, a rado govore o svome poslu, svome mjestu u ‘muškoj profesiji’, svome odnosu prema vinu, tj. ljubavi prema toj plemenitoj tekućini koja je potencijalno i zaštitni znak Hrvatske i hrvatskog identiteta.

U obitelji Sorgo u kojoj sam rođena oduvijek se njegovao vino-grad i proizvodilo se vino. To nije bilo profesionalno ili komercijalno opredjeljenje, nego je to više bilo vino ‘za po doma’, kako je to tradicija i običaj u našem kraju, u Istri. Uvijek smo prijateljima i familiji s ponosom nudili ‘svoje’ vino i njime nazdravljali u društvu dragih prijatelja. Vino se točilo i kušalo u dobrim i lijepim, svečanim i nedjeljnim prigodama, ali i kad se žalovalo i suočavalo, u onim lošim i nemilim trenucima. Svako je događanje ili druženje u mojem djetinjstvu ujedno bilo okupljanje oko stola i vina, a poseban bi se ugođaj uz vino stvarao u hladnim zimskim danima. To vino koje su moji radili ‘za po doma’ ipak nisam baš često pila. Kušala sam ga povremeno, ali mi nije bilo užitno i nisam se upuštao u te, tada uistinu pretežito ‘muške teme’. Međutim, upoznavši svog supruga Franca Kozlovića, upoznala sam vino na nov način i ušla u jedan novi svijet za koji do tada nisam ni znala da postoji.

Naučila sam da vino može biti toliko dobro, toliko fino, toliko harmonično i toliko lijepo da samo povećava osjećaj zadovoljstva u druženju, da nepogrešivo opušta, olakšava razgovor i stvara prekrasnu atmosferu. Konzumira li se u razumnoj mjeri, vino zaista svakom druženju daje posebnu dimenziju i aromu. Danas mi je najdraže onima koji kažu da ‘ne piju vino’ dokazati da sigurno postoji vino u kojemu mogu uživati. Ako nemaju zdravstvenih smetnji, vjerojatno je samo riječ o tome da nisu upoznali vino koje odgovara njihovom ukusu. Početni susreti s vinom za nekoga tko nije prirodni ‘vinopija’ najbolji su uz poluslatko vino, jer prije nego što prihvati suha vina nužno treba proći neko vrijeme.

Daljnji tijek upoznavanja s vinom i razvoj vlastitog ukusa razlikuje se od čovjeka do čovjeka, ali je sigurno da vino odista može pričati lijepu priču. Jedna takva priča je i naše vino Santa Lucia noir koje smo nedavno lansirali, pa sam još uvijek obuzeta njime. Priča ovoga vina počinje od posebnosti istoimenog vinograda, zatim je tu izuzetno godište – prirodna datost koju vinar prepoznaje i njeguje. Vinar, naravno, traži najbolji izražaj sorte, čita o iskustvima drugih vinara, njeguje svoj osjećaj prema vinu, a sve zbog toga da bi u konačnici i drugi u vinu prepoznali isto. Čarobno je kad ljudima možeš približiti nešto dobro što priroda samo u posebnim godinama može dati. Zato bih svima preporučila da kušaju moju trenutačnu miljenicu Santa Luciju noir (trenutno je na tržištu berba 2011.), a ono što je još važnije, da podijele vino s najboljim prijateljima i dragim osobama. Živjeli!