Današnja se ekonomija, uz rijetke iznimke, sve više pretvara u beskompromisnu utrku za zaradom. Tvrtkama i njihovim menadžerima ništa nije sveto, osim njegova veličanstva – profita. Tako svakodnevno možemo čitati o uništavanju resursa, okoliša i cijelih ljudskih zajednica samo da bi dioničari još više napunili ionako dobro podstavljene džepove. No takva beskupulozna praksa sve više nailazi na otpor ljudi, a kako su ti isti ljudi ujedno potrošači na tržištu, takav razvoj situacije prisiljava i tvrtke da mijenjaju model poslovanja i više vraćaju zajednici od koje žive. Upravo tu na scenu stupa društveno odgovorno poslovanje (DOP), koje u posljednjih desetak godina sve više uzima maha i na svojevrstan nas način vraća korijenima, odnosno nastoji promicati vrijednosti izgubljene u slijepoj trci za dividendama.
Prema službenoj definiciji, DOP je koncept poslovanja u kojem gospodarski subjekti dobrovoljno odlučuju prinositi boljem društvu i čišćem okolišu u interakciji s drugim dionicima. Dakle, odnosi se na zaposlenike tvrtki, ali i sve druge aktere na koje utječe poslovanje i koji mogu povratno utjecati na njega, poput dioničara, ulagača, potrošača, javnog sektora i organizacija civilnog društva. Davne 1993. tadašnji je predsjednik Europske komisije (EK) Jacques Delors aperirao na europske poslovne krugove da se uključuje u borbu protiv društvene isključenosti, a u ožujku 2000. Europsko vijeće u Lisabonu odaslalo je poseban poziv kompanijama da budu društveno odgovorne i promiču dobre primjere cjeloživotnog učenja, organizacije rada, jednakih mogućnosti, društvene inkluzije i održivog razvoja. DOP je također u skladu s osnovnom porukom Strategije održivog razvoja za Europu, dogovorene u lipnju 2001. na sastanku Vijeća Europe u Göteborgu, da ekonomski rast, socijalna kohezija i zaštita okoliša dugoročno moraju ići ruku pod ruku. U početku su ga uglavnom prihvatile velike tvrtke, no društveno odgovorna praksa zaživjela u svim granama poduzetništva, uključujući male i srednje poduzetnike te zadruge.
Iako se onima koji na svijet gledaju kroz makroekonomsko i mikroekonomsko nacošale ne čini tako, DOP treba smatrati ulaganjem, a ne troškom. Mnoge studije pokazuju jasnu vezu između DOP-a i boljeg imidža tvrtki u javnosti, što općenito poboljšava poslovanje. Sva sredstva uložena u DOP višestruko se isplate u vjernosti kupaca. Ako previše puta podcijenite klijente nekorektnim odnosom prema njima i okolišu, to će vrlo brzo utjecati na vašu bilancu. Iako mnogo ‘novokomponiranih’ hrvatskih menadžera i dalje sumnjičavilo gleda na DOP zaboravljajući da nijedan gospodarski subjekt nije otok odvojen od zajednice od koje živi, i kod nas se polako budi svijest o važnosti ulaganja u društvo i okoliš i na osobnoj i na institucionalnoj razini. Različite se udruge u Hrvatskoj bave promicanjem DOP-a, među ostalima Hrvatski poslovni savjet za održiv razvoj, Nacionalna mreža za društveno odgovorno poslovanje, Zajednica za društveno odgovorno poslovanje te UN Global Compact Local Network Republika Hrvatska. Dodjeljuju se i nagrade tvrtkama koje načela društvene odgovornosti uvode u poslovanje. Jedna od najvažnijih jest ona u organizaciji Hrvatske udruge poslodavaca (HUP). HUP-ove nagrade daju se u tri kategorije: briga za zaposlenike, briga za okoliš i briga za zajednicu. Praksa DOP-a raširena je na cijelo gospodarstvo, od javnog do privatnog sektora. I na globalnoj sceni tvrtke sve više pozornosti pridaju DOP-u i pozitivnom imidžu koji on stvara među klijentima. Sve velike korporacije imaju posebne odjele zadužene za korporativnu društvenu odgovornost (CSR) i mnogo ulažu u projekte koje ih približavaju zajednici u kojoj rade. No nije sve ružičasto u korporativnom svijetu jer je zov profita u mnogo slučajeva jači od savjesti prema ljudima i okolišu.