Hrvatskoj šansa i obveza da bude jaka američka karta u regiji

Američka strana otvoreno pokazuje željeni smjer. Hrvatska strana još ne pokazuje da je to prepoznala. A kamoli da je spremna tu novu okolnost okrenuti u razvojnu korist.

Sjećam se kako je to izgledalo 1995. Vjerujem da se i Joe Biden donekle sjeća. Potpredsjednik SAD-a tada je bio dio užeg tima tadašnjeg predsjednika Clintona. Hrvatska je bila američka jaka karta za završetak rata u BiH, na kojem je EU prethodno izgubio političku vjerodostojnost. SAD je bio hrvatska najjača karta za vojno oslobađanje okupiranih područja. Hrvatska je vojska svojim operacijama u Hrvatskoj i BiH, od kojih je ‘Oluja’ samo najpoznatija, omogućila SAD-u da postane najjača europska politička sila i postigne daytonski mir. Američka politika svojom praktičnom potporom omogućila je Hrvatskoj da na trenutak uistinu postane vojno-politički lider u onome što se tad još nazivalo prostor bivše Jugoslavije, a kasnije se pokušalo pretvoriti u regiju.

Sjećam se, a vjerojatno se i Joe Biden još uvijek sjeća kako su se poigravali s tadašnjim, nerijetko pripitim, ruskim predsjednikom Borisom Jeljinom i njegovom Rusijom na koljenima. SAD je te 1995. ubrzano krčio put prema statusu jedine svjetske supersile. I pustio je ostatke ponižene ruske vojske da u sklopu NATO-ovog preuzimanja Bosne i Hercegovine u rasklimanim tenkovima uđu prvi u istočno, srpsko Sarajevo. Tek toliko da počnu dobru volju, da bivšega glavnog takmaca iz Hladnog rata ne ponize otvoreno do kraja. Danas gledaju kako zaustaviti Putina.

Zato s pozitivnim očekivanjima i nužnim oprezom gledam na povratak SAD-a na mjesto s kojeg je 1995. krenuo američki put prema statusu svjetske supersile, a koji je već dobro desetak godina na nizbrdici. Veseli me što američki potpredsjednik Joe Biden vidi Hrvatsku kao buduće regionalno energetsko središte, što tako otvoreno podupire gradnju LNG terminala na Krku, dovršetak jonsko-jadranskog plinovodova, energetsku neovisnost mediteranske Europe o ruskom plinu kojim je Putinova Rusija nastoji politički podčiniti, ostvariti davnašnju političku težnju za političkim utjecajem na europskom Mediteranu. Već je neko vrijeme jasno da se SAD vraća ovamo na velika vrata i da u novim geostrateškim preslagivanjima prema sve ambicioznijoj Rusiji i sve ambicioznijem islamu Hrvatska ponovno dobiva ne samo šansu već, kao članica NATO saveza i EU, dobiva i obvezu postati jaka američka karta u regiji.

Bilo je to bjelodano u trenutku kada je šef združenog stožera američke vojske general Martin Dempsey prve američke napade na snage ISIL-a došao zapovijediti iz Hrvatske šaljući otvorenu poruku o strateškoj važnosti istočnog Jadrana. Samo je kod nas to ostalo neprimjećeno. Potvrđena je nova orijentacija preuzimanjem Hypo banke od strane američkog Advent Int. Fonda i zanimanjem Klesch grupe za kupnju Ine. Za očekivati je i druge potvrde. Jer, američki kapital u Hrvatskoj postao je dio novoga geostrateškog preustroja. No da se ne bi ponovila neugodna iskustva važno je prisjetiti se što se događalo u odnosima SAD-a i Hrvatske od recimo 1999. do 2005. Sjećam se, a nadam se da se i Joe Biden sjeća i da će na to podsjetiti i aktualnu i svaku sljedeću hrvatsku vlast ako zaboravi. Nakon intervencije na Kosovu, Hrvatska je za SAD jednostavno prestala biti važna, fokus je pomaknut prema Bliskom Istoku, Kavkazu, Aziji… Svi politički kompromisi, poput onih u BiH, najlakše su se postizali na račun Hrvata. Na njihov je račun jačala Republika Srpska, na njihov je račun Federacija BiH postajala bošnjako-muslimanski entitet. Momci koji su 1995. omogućili američki triumf u Daytonu postali su meta političko-sudskih progona, najpoznatiji među njima Ante Gotovina završio je u Haagu. Nove hrvatske vlasti umirovile su ih, hrvatska vojska počela je sve više sličiti JNA, SAD je iz rakursa nove hrvatske vlasti ponovo postao nositelj svjetskog imperijalizma, a George Bush postao je Mesićev neprijatelj br. 1. Hrvatske vlasti vrlo su spremno otvarale politički prostor i ambicioznijoj Putinovoj Rusiji i ambicioznim islamskim ideologijama. Amerima smo bili suviše nevažni da bi ovdje ulagali svoj novac i prema važni da bi u nas ulagali svoj politički ugled. Hrvatska je slala dvosmislene signale, kao da želi europskim novcem graditi nesvrstanu političku regiju. Dolazi vrijeme kada takva politika postaje potpuno anakrona. Američka strana otvoreno pokazuje željeni smjer. Hrvatska strana još ne pokazuje da je to prepoznala. A kamoli da je spremna tu novu okolnost okrenuti u razvojnu korist.