Obećana borba protiv deflacije i niske potrošnje kao uzroka slabog oporavka

Bogata lista gospodarskih mjera trebala bi stvoriti više od dva bilijuna dolara u globalnoj ekonomiji i otvoriti milijune radnih mjesta. Riječ je o dobro poznatim potezima, uključujući reformu tržišta rada, ulaganje u infrastrukturu, znanost i istraživanje, ‘zatezanje’ poreznog sustava, jačanje trgovine i konkurencije. No program G20 ne obvezuje.

Ilo bi teško zaključiti prema većini izvješća, ali na sastanku 20 najrazvijenijih zemalja svijeta (točnije 19 država plus Europska unija) ovog vikenda razgovaralo se i o drugim stvarima osim Ukrajine i Vladimira Putina. Samit je tako u političkom smislu obilježen hladnom dobrodošlicom za ruskog predsjednika, prijetnjama novim sankcijama i njegovim preuranjenim odlaskom, kako je ustvrdio, zbog neispavanosti i potrebe za odmorom.

Ali moramo biti jako čvrsti i održati osnovne međunarodne principe… ne napadate druge države ili financirate posrednike i podupirete ih na način da razdvojite zemlju koja ima mehanizme za demokratske izbore – izjavio je u jednom trenutku američki predsjednik Barack Obama u uobičajenom napadu amnezije o praksama vlastite države.

Lideri G20 okupljeni u australskom Brisbaneu između kritiziranja Rusije i njezinog predsjednika ipak su našli nešto vremena razgovarati i o manje važnim stvarima, poput ekonomije i klimatskih promjena, premda je, kao i obično, uglavnom riječ o mnogo lijepih želja i obećanja koja će zemlje ispunjavati kako već stignu i žele. Sastanci G20, koliko god bili forum zemalja koje drže većinu globalnog BDP-a (85 posto svjetske ekonomije) i stanovništva, neobvezujući su forum raznorodnih ambicija, namjera i ideja. Glavne teme ove godine svele su se na još jednu dijagnozu labavog stanja svjetske ekonomije, koja je daleko od potpunog zdravlja i izvjesne budućnosti, po nešto razgovora o porezima i izbjegavanju njihova plaćanja te žustro pregovaranje o klimatskim promjenama.

Temu ekonomije lideri su glatko riješili, trebalo je samo izračunati koliki rast svijeta treba i posložiti mjere za postizanje toga. Lako su stoga odlučili kako će uz pomoć oko 800 različitih mjera podići globalni rast za barem 2,1 posto do 2018., nikakav problem, samo treba slijediti upute.

Bogata lista mjera trebala bi tako stvoriti više od dva bilijuna dolara globalnoj ekonomiji i otvoriti milijune radnih mjesta, a riječ je o dobro poznatim potezima kakvi se redovito spominju otkad je kriza počela, ali se baš i ne provode, uključujući reforme tržišta rada, ulaganje u infrastrukturu, znanost i istraživanje, ‘zatezanje’ poreznog sustava, jačanje trgovine i konkurencije te snažnije uključivanje žena. Do 2025., primjerice, oko još sto milijuna žena trebalo bi zauzetiti svoje mjesto u globalnoj ekonomiji. Dio o investicijama odnosi se na jačanje javnih ulaganja i poboljšanje investicijske klime, ali nije jasno kako bi se točno u Europskoj uniji trebalo povećati javna ulaganja. Vijeće EU svim silama i dalje pokušava nametnuti ‘njemački model’ štednje i odbilo je samo dan nakon samita posljednju priliku za dogovor s Parlamentom u vezi s povećanjem proračuna za sljedeću godinu. Proces mirenja tako je propao i Europska komisija sada mora predložiti novi proračun, neki u kojem se ulaže više s manje novca. Dogovoreno je i osnivanje ‘globalnoga infrastrukturnog središta’ u Sydneyju na mandat od četiri godine, putem kojeg bi države razmjenjivale znanje o infrastrukturnim projektima i kapitalu.

Zanimljivo je da se već u prvoj točki završnog priopćenja o ekonomiji spominje niska potrošnja kao jedan od ključnih uzroka slaboga gospodarskog rasta na globalnoj razini, kao i nešto kasnije deflacija protiv koje bi se monetarne vlasti trebale boriti.

‘Naša monetarna vlast obvezala se poduprijeti oporavak i pozabaviti deflatornim pritiscima kada je to potrebno, u skladu sa svojim mandatima’, stoji u priopćenju.

Njemački pristup u EU pak ne ide u skladu s takvim dijagnozama i još uvijek se zalaže za štednju i borbu protiv nepostojeće inflacije. S obzirom na to da ne postoji nikakav jasno iscrtni mehanizam implementacije bilo koje odluke na razini G20, svojevrsni kontrolori trebali bi biti Međunarodni monetarni fond i Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, koji će pratiti realizaciju dogovorenih mjera i dojaviti svoja saznanja G20. Na drugim će zemljama onda biti da se međusobno pritišću, što obećava biti vrlo učinkovit sustav.

U pogledu klime, inače područja u kojem su vođeni najteži pregovori zahvaljujući ponajprije Australiji, dogovoreno je ‘mobiliziranje kapitala za adaptaciju i ublažavanje, poput ‘Zelenoga klimatskog fonda’, kojem je SAD obećao dati tri milijarde dolara, a Japan 1,5 milijardi. No primjer domaćina pokazuje koliko je lako držati figu u džepu na tim sastancima, odnosno koliko malo zaključci obvezuju njihove potpisnike. Australski premijer Tony Abbott odbio je obećati novac fondu namijenjenom za pomoć siromašnim državama u borbi protiv klimatskih promjena jer smatra da njegova zemlja već čini dovoljno po tom pitanju. Australija je već uložila 2,5 milijardi dolara u vlastiti fond i daje deset milijardi dolara kapitala za ‘zelenu banku’, premda tu istu banku on pokušava ukinuti.

Jednako je nevoljan za suradnju bio kada je riječ o ugljenu, zato što je njegova zemlja jedan od većih svjetskih proizvođača, izjavivši kako će se Australija ‘boriti za ugljen’. I sporazum Kine i Amerike netom prije početka samita u Australiji primljen je s rezervama i odbijanjem. Obama i kineski mu kolega Xi Jinping usuglasili su da će SAD smanjiti emisiju stakleničkih plinova s razine iz 2005. za 26 do 28 posto do 2025., a Kina će svoj vrhunac dosegnuti do 2030. i do iste godine 20 posto svoje energije dobivati iz zelenih izvora. Zemlja klokana tako je isključivo zbog pritiska drugih zemalja pristala na zaključni komunik, u kojem se navodi ‘Zeleni fond’ i postupno ukidanje subvencija za fosilna goriva, da bi odmah nakon završetka premijer jasno dao do znanja koliko do toga drži.

Taj sastanak na svjetskom vrhu ostavio je nešto pozitivniji dojam od proteklih nekoliko obilježenih ponovnim padom u indiferentnost i protokolarnost. Čini se da su prijetnja novoga ekonomskog posrtanja i očiti neuspjesi u borbi protiv klimatskih promjena oživjeli globalne lidere, pa je sastanak u Brisbaneu donio opet osjećaj žurnosti i nešto konkretnije dogovore. S druge strane, G20 oduvijek je više bio lista želja i smjera, manje mehanizam za stvarno rješavanje problema, no i kao takav znao se pokazati dobrim putokazom u nizu područja, stoga nije nezaljivo očekivati da će mnoge zemlje barem pokušati implementirati dio usuglašenog. Koliko god to činile u maniri švedskog stola.

Ovogodišnje izvješće Europske komisije o globalnoj trgovini naglašava da na globalnoj razini i dalje vlada tendencija uvođenja restriktivnih trgovinskih mjera. Na vrhu su popisa Rusija, Kina, Indonezija i Indija.

U natoč većim naporima za liberalizaciju trgovine na svjetskoj razini od izbijanja krize mnoge države i dalje preferiraju protekcionistički pristup kada je riječ o vanjskoj razmjeni. Kako je pokazalo 11. godišnje izvješće Europske komisije o globalnoj trgovini, tendencija uvođenja restriktivnih trgovinskih mjera na globalnoj razini i dalje je iznimno prisutna, zbog čega se samo pojačava ekonomska neizvjesnost. Tako su države uključene u G20, ali i drugi važni trgovinski partneri Europske unije u razdoblju od 13 mjeseci uveli ukupno 170 restriktivnih mjera u području trgovine, pri čemu popis vode Rusija, Kina, Indonezija i Indija.

Rezultat nije neočekivan, riječ je uglavnom o tržištima u razvoju koja svoj napredak temelje na često strogom kontroliranim vanjskotrgovinskim odnosima, a mnogi bi rekli da je selektivna razmjena s inozemstvom jedini način da taj napredak i postignu.

Izvješće se odnosi na ukupno 31 državu i razdoblje od 1. lipnja 2013. do 30. lipnja ove godine, a cilj je svake godine imati pregled usklađenosti prakse s proklamiranim obećanjima na razini G20. Premda bi Europskoj uniji i bogatim državama sasvim sigurno odgovarala što veća otvorenost razmjene, barem u najvećem dijelu razmjene, ekonomska stvarnost nije jednoznačna po tom pitanju kada se gleda iz perspektive tržišta u razvoju. Istodobno, tek je 12 postojećih restriktivnih mjera u spomenutom razdoblju maknuto, što pokazuje velik nerazmjernost i nastavak pomicanja prema ograničavanju trgovinske razmjene unatoč sašvim drugačijim obećanjima na razini G20.

Predvodnik u uvođenju mjera na granici u promatranom razdoblju bila je Rusija, koja je primijenila najviše mjera za ograničavanje uvoza, premda pritom valja spomenuti i pogoršane odnose Rusije i EU zbog Ukrajine, odnosno međusobnu razmjenu sankcija, kao dodatni katalizator zatvaranja.

Posebice zabrinjava, navodi se u izvješću, i trend s druge strane, odnosno porast restriktivnih mjera u području izvoza, zbog čega u velikoj mjeri pati trgovina prirodnim resursima. U pogledu zaobilaznih, indirektnih mjera za ograničavanje razmjene pobjednik je Kina, koja se istaknula diskriminatornim poreznim praksama, korištenjem tehničkim pravilnicima i zahtjevima za lokalizaciju kao instrumentima za kontrolu uvoza i pristupa svom tržištu. U društvu tih ‘ubojčajenih sumnjivaca’, donekle iznenađujuće, ali samo donekle, našle su se i Sjedinjene Američke Države. Njih izvješće ističe kao jednog od većih korisnika metodom ograničavanja pristupa javnim natječajima stranim kompanijama, problem koji se pokušava riješiti pregovorima o trgovinskom sporazumu između EU i SAD (TTIP). Nije tajna da Amerika voli birati kojim će kompanijama i pod kojim uvjetima dopustiti ulazak na svoje tržište.