Budućnost je prašnjavi set iz filma ‘Polje snova’. Planet Zemlja umire. Nema ratova, ali samo zato što nema ni resursa zbog kojih bi se ratovalo. Svi se bave poljoprivredom, ruju nosom po zemlji i nitko ne gleda u nebo – osim smrknutoga, zlokočno nerazgolićenog Matthewa McConaugheyja i skupine NASA-inih znanstvenika koji črčkaju komplikirane jednadžbe na velike školske ploče.
Usta punih ‘technobabblea’ i probrane motivacijske poezije, škvala zaključuje da ljude treba slati u neku drugu dimenziju… Pompoznim proizvođaču skupih i svjetlucavih holivudskih puzzlica Christopheru Nolanu ne može se osporiti šarmantan filmofilski i tehnoentuzijazam kojima odiše njegov najnoviji megalomanski projekt. Ne može reći da je postao imalo vještiji u vođenju filmske priče i oblikovanju likova, ali žanrovnim postavkama barata dovoljno spretno, dok one ideološke, koliko god povremeno drečave i ljigave bile, solidno funkcioniraju kao narativni elementi.
Znanost je samo pozadina vizualno impresivne parabole o ljubavi i ustrajnosti ljudskog duha, ali, ako vas to ne odbije u prvih pola sata – svemir je još jednako okrutan, ljudi jednako blesavi, Hathawayeva i McCounaughey jednako dražesni i sve je to dovoljno zabavno gledati.
