Velike ih stranke nemaju zato što ih se ne usude provesti

Hrvatska nema političare koji bi naručili i proveli suvisao gospodarski program. S obzirom na to da nema potražnje za takvim poslom, nema ni makroekonomskih modela ni analitičara koji bi program mogli napisati.

Mnogo pitanja, malo odgovora. A predizborna je kampanja zapravo počela. Stranačko tržište o toj temi baš i nije voljno pričati. Iznimka je upravo HDZ (i OraH, s čijom prvom ekonomski strateškom damom imamo i intervju), koji tvrdi da ima konkretni gospodarski program i to prema modelu socijalno-tržišnoga gospodarstva.

Ne samo da je HDZ zainteresiran nego su naš gospodarski program napravili domaći stručnjaci, a sada ga razrađuju zajedno s njemačkim partnerima. Taj program primijenit ćemo nakon što preuzmemo odgovornost za vođenje države. Kvalitetan gospodarski plan s kojim bi se Hrvatska izvukla iz ove teške ekonomske krize, u koju nas je uvela nesposobna kukuriku vlast, nema cijene. Srećom, u našim stručnim odborima i radnim skupinama okupili smo vrhunske stranačke i izvanstranačke stručnjake koji izradu sveobuhvatnog programa gospodarskog oporavka smatraju svojom domoljubnom obvezom – poručuju domoljubno iz te stranke.

Tko konkretno čini ekonomsku ekipu, ne znamo. Kažu tek da je prema modelu prema kojem funkcionira HDZ u stranačkim odborima angažirano više od 1500 stručnjaka svih profila ‘koji su spremni odgovoriti na sve domaće i globalne izazove’.

Martina Dalić (koja je i sama davne 2006. uobličila ‘Strateški okvir za razvoj 2006.-2013.’, prema kojem se nikada nije radilo) tvrdi da ekonomski programi nisu puko tehničko pitanje kojim se izolirano bave neki ‘stručnjaci’.

• Ekonomski su programi ideološko pitanje. Povezanost s općim ekonomskim i političkim vrijednostima iznimno je važna jer definira političku volju, viziju i kontekst za oblikovanje ekonomskih rješenja, iz čega se izvodi odlučnost i upornost u primjeni. Štoviše, taj aspekt određuje i koje to i kakve će neovisne domaće ili strane stručnjake stranka angažirati ako se odluči na takav korak. Stručnjaci su važni, ali ne mogu sami. Političku vjerodostojnost njihovu radu daje spremnost na dosljedno političko artikuliranje i komuniciranje bitnih ‘stručnih’ poruka i rješenja. Zato se i pretpostavlja da politička stranka i u svojim redovima ima sve ili barem dio ‘potrebnih’ stručnjaka koji jasno i nedvosmisleno demonstriraju ekonomska polazišta svoje stranke. Ako političko vodstvo ostaje ambivalentno ili dopušta da istodobno žive prijedlozi i ideje koji se međusobno ekonomski isključuju ili su suprotni ekonomskim opredjeljenjima stranka, tada nijedna vrsta stručnih prijedloga i rješenja ne može dobiti vjerodostojnost i podršku – kategorična je Dalić.

Velimir Šonje, jedan od četvorice ‘pisaca’ Stabilizacijskoga programa, kaže da uopće nije riječ o novcu niti o tome da se pronađe neki čarobni savjetnik, da se angažira inozemni institut ili da se okupi tim od tri-četiri ugledna ekonomista (volontera) koji će napisati nekakav program, kao što je to učinila Jadranka Kosor. Problemi današnjega svijeta toliko su složeni da načini njihova rješavanja ne mogu biti isti kao prije 20 godina: – Potrebni su deseci, pa i stotine visokoobrazovanih ljudi, dobro povezanih i upravljenih, s jasnom vizijom i konkretnim zadaćama za razvoj politika koji su stavljeni pred njih. I to ne samo onda kad se piše nekakav ‘program’. Riječ je o ‘full time’ poslu. Brzina promjena zahtjeva stalno mjerenje, propitivanje i modifikaciju mjera ekonomske politike. Jer, razvoj, procjena i modifikacija politika moraju se odvijati u neprekidnim ciklusima, a ne povremenim iskakanjem nekakve ‘genijalnosti’ koja je do tada bila skrivena u kabinetu nekog profesora – uvjerava Šonje.

Poenta je u tome, kaže, da potražnja za intelektualnim uslugama u području razvoja politika stiže od političara. Ako oni ne znaju definirati probleme i organizirati timove za stručnu podršku, onda neće postojati stalna potražnja za tom vrstom posla. Kada nema potražnje, neće se razvijati ni ponuda poslova za analizu i razvoj ekonomskih politika i država će atrofirati, gubeći vrijeme u nasumičnom lutanju između pokušaja i pogrešaka.

Josip Tica, profesor sa zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta, misli da je problem (i) u tome što nema ozbiljnih makroekonomskih modela koji bi se mogli upotrijebiti kao okvir za analizu mogućih poteza i njihovih posljedica: – Moramo shvatiti da se ekonomski program mora raditi s jasno definiranim ciljem. Tudman je Škegri, Jurković i Jašiću jasno i glasno rekao da želi raskrstiti s inflacijom i da želi privatizaciju. Danas ne vidim nikoga tko je sposoban stati iza nekog cilja ili prioriteta. Moje prvo pitanje premijeru bilo bi: postizanje kojega ekonomskog cilja vam jamči ostanak na vlasti još jedan mandat? Drugo je pitanje: kojim resursima raspolažemo da bismo taj cilj postigli? Ako bi ga prvo pitanje zbunilo, onda bih zaključio da je ekonomski program samo spin i sugerirao bih mu neku vrhunsku marketinšku kompaniju koja recimo radi promociju ekonomskog učinka proizvodnje Coca-Cole na svjetska gospodarstva. Ako bi odgovor na prvo pitanje bio konkretan, onda bih odahnuo, jer bih znao da ima šanse za ovu zemlju, ali bih postao i zabrinutiji, jer bih znao da se taj posao mora ozbiljno odraditi i da neće biti ni lako, ni popularno objasniti, a kamoli provesti program – simbolički pojašnjava Tica.

Dakle, trebaju nam cijeli timovi na ‘full time’ poslu. Ili čudesna marketinška agencija koja spin pretvara u mjerljivu stvarnost.

Ekonomski program u strankama nije poželjan jer postavlja ciljeve na kojima onda treba raditi; birači na temelju programa mogu tražiti odgovornost; poput rendgena prokazuje raskorak između orijentacije napisane u programu i one u praksi. Upravo potonje Dalić ističe kao problem.

• Dio problema nastaje upravo zbog dvosmislenoga odnosa političkih prvaka i stranačkih ‘stručnjaka’ prema ekonomskim opredjeljenjima njihovih stranaka. Tako imamo premijera koji je predsjednik Socijaldemokratske partije, a izjašnjava se kao liberal. S druge strane, predstavnici stranaka desnoga političkog spektra protive se rješenjima koja jačaju privatnu inicijativu i tržišne mehanizme, a zagovaraju socijalno-tržišno gospodarstvo. Posljedica su, kao kod sadašnje vlasti, neprimjerljivost za obnašanje vlasti, oštri i česti zaokreti u vođenju ekonomske politike i lutanja koja su teško narušila povjerenje građana u politiku – misli Dalić.

Šonje upozorava da stranke u razvijenim zemljama imaju svoje ekonomske timove, vanjske suradnike i trustove mozga (think tank). Još u oporbi intenzivno rade na kritici vladinih i razvoju novih politika. – Kod nas toga nema, najviše se radi na razvoju retoričkih efekata i PR aktivnosti, ne bi li se smislile što bolje fraze da bi se ocrnilo političkog protivnika. Iako razvoj sektora znanja dosta stoji, ne vjerujem da je novac glavni razlog tog nedostatka. Riječ je o tome da ljudi na vrhu kreaciju politike još uvijek doživljavaju na neki samo njima dokučiv predmoderan način – zaključuje.

Zato ključno pitanje nije tko će napisati program za ili u nekoj stranci, kakav će mu biti sadržaj i cilj, nego tko će ga dosljedno provoditi! Pitanje opet nije u domeni ekonomije i znanja pisanja programa nego politike. I samo se zato na izborni dan birači vode temama s početka teksta. Takve su teme jedino o čemu su stajališta jasno artikulirana. Bez konkretnoga gospodarskog programa, pri čemu su sve stranačko-koalicijske opcije isprobane, možda je najbolje da stranke outsourcaju sebe.