Proračun

Ministar financija je, nažalost, krenuo naopako i izgorio, smanjenjem prihoda ukopava se u živi pijesak. Ako ne takne rashode, proračun se raspada – kategoričan je Željko Lovrinčević.

Kamate: 12 milijardi kuna; mirovine: dodatnih 18 milijardi kuna. Toliko samo za te dvije stavke treba osigurati u godišnjem proračunu. Nijedan ministar ne želi da se rezanje vježba na njegovu ministarstvu. Trakavica zvana izdvajanje HZZO-a iz proračuna završila je u korist zdravstvenoga ministra Siniše Varge. Pobrojene činjenice, u trenutku dok financijski ministar Boris Lalovac javno priznaje da smo dotaknuli točku visoke granice zaduženosti i da povratka nema bez zahvaćanja u rashode, krojenje proračuna za 2015. godinu prema zahtjevima Europske komisije (EK) čini nemogućom misijom.

Ovogodišnji će službeni deficit iznositi 5,8 posto BDP-a. Kada bi se službenim obvezama, kažu upućeni, dodale pojedine nedostupne vrste izdataka (samo se u zdravstvu dospjele neplaćene obveze kreću se oko dvije milijarde), deficit skaje na šest posto! Je li premijer Zoran Milanović pristajanjem da se HZZO izdvoji iz državne riznice svome ministru u startu izmaknuo stolac? Naime, 22 milijarde kuna koliko se obrne u zdravstvu itekako poboljšava tekuću proračunsku likvidnost. Barem na papiru.

Željko Lovrinčević sa zagrebačkoga Ekonomskog instituta kaže da je teza matematički točna. No stvari nisu tako jednostavne. HZZO-u su godinama uskraćivane tri milijarde kuna prihoda (primjerice 1,5 milijardi samo od trošarina na cigarete, pa dio poreza na iznadprosječne mirovine i sl.) na koje zakonski ima pravo, a koje su svi ministri uzimali sebi i koristili se njima za tekuće financiranje. Zauzvrat je svaki ministar s vremena na vrijeme odradio veću sanaciju zdravstva. Na rashodnoj su strani, pak, dvije milijarde kuna raznih obveza koje ne pripadaju ingerenciji HZZO-a.

• Što ministar Varga želi postići? Želi da mu se te tri milijarde kuna, koje su zakonski njegove, pripisu i na papiru, a da se milijarda od dvije milijarde kuna obveza, koje praktički nisu obveza HZZO-a, prebace nekome drugome. Na taj bi način ministar dobio četiri milijarde kuna, što je dovoljno prostora da zdravstvo svoje obveze počne plaćati na vrijeme, tako bi bilo na nuli. S tog je aspekta ministar Varga u pravu – tumači Lovrinčević.

No osim što će bijeg HZZO-a iz riznice osiromašiti tekuću proračunsku likvidnost, a borbu za deficit ministru Lalovcu učiniti ‘conanovski’ teškom, neće li se zdravstvo tako potpuno oteti kontroli? Ministar Varga nije propuštao priliku objasniti da ni nakon 1. siječnja 2015. neće nikamo otploviti – HZZO postaje izvanproračunski fond, poput Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, Fonda za energetsku učinkovitost.

Zdravstvo bez reforme – I dalje smo unutar sustava financiranja na nacionalnoj razini, funkcioniramo preko HNB-a, sve financijske tokove odobrava Sabor, ostajemo pod strogom kontrolom Ministarstva financija, Sabora i Državne revizije – poručuje. S tim se tezama slaže i financijski analitičar Velimir Šonje. Kaže da ne može zamisliti da bi izlazak HZZO-a iz riznice podrazumijevao neku novu slobodu zdravstvenog sustava i gubitak kontrole nad tim troškovima. – Izdvajanje će ići u fazama. U početku će Ministarstvo financija zadržati velik dio kontrole, ne očekujem ‘kontrolno’ razdvajanje. Osim toga HZZO se ipak konsolidira u proračunu središnje države, stavka je u budžetu. Dakle, suštinski se u kontroli tog velikog potrošača ne bi smjelo ništa promijeniti.

Brine nešto drugo – to bi bio logičan potez u sklopu sveobuhvatne reforme zdravstva, koja uporno izostaje – misli Šonje. No Lovrinčević upozorava da stvari za proračun ipak nisu tako bezazlene. Za početak, deficit će dobiti uteg težak četiri milijarde nedostajućih kuna koje će se odliti HZZO-u. Osim toga ministar Lalovac pokušava pokrenuti kakav-takav ciklus poreznim rasterećenjem – pre-raspodijelio je stope poreza na dohodak, povećao neporezivi dio, izbio si dio PDV-a omogućavanjem malim poduzetnicima da PDV plaćaju prema naplati, umjesto prema fakturi računa. Sveukupno, tim si je potezima (što on, što premijer Milanović, barem kada je riječ o HZZO-u) iz proračuna izbio dodatnih pet do 5,5 milijardi kuna. Lovrinčević zato u 2015. ne očekuje smanjenje nego suprotno – rast deficit. I to na oko 6,5, čak možda i sedam posto BDP-a! Suprotno od ostatka Europe, BDP nam kontinuirano pada, a deficit raste!

• Ministar Lalovac je, nažalost, krenuo naopako i izgorio, smanjenjem prihoda ukopava se u živi pijesak. Ako ne takne rashode, proračun se raspada – kategoričan je Lovrinčević.

Dodaje da su sve te mjere u redu i poželjne, ali samo ako se istodobno radi kompenzacija na rashodovnoj strani proračuna. Da se ni Europskoj komisiji neće svidjeti put kojim se trasiraju javne financije potvrđuje i primjerom Italije. Komisija je nedavno talijanskoj vladi vratila na doradu prijedlog ‘sanacije’ proračuna zato što je vlast odlučila porezno rasteretiti realni sektor, dakle smanjiti si prihode, ali bez zadiranja u troškove. Komisija traži najprije rezanje potrošnje, tek potom poticanje ciklusa. S obzirom na to da isti modalitet slijedi i Hrvatska, samo je pitanje vremena kada će nam proračunski plan za 2015. biti odbijen. Barem ako je suditi prema trenutačnim pričama o tome kako se proračun gradi.

• Kada se uključuje sve stavke, javni se dug penje na 85 posto, deficit na šest posto BDP-a, na toj razini umiremo. Ono što ministar jedino može učiniti, a nijedan dosad nije, jest da ponudi ostavku! To je jedini način na koji Vladi i biračima može poručiti da je situacija neodrživa. To je najviše što ministar može učiniti za javne financije – kratko i jasno poručuje Lovrinčević. Upornim odbijanjem da se suočimo sa stvarnim stanjem financija i upornim izbjegavanjem smanjenja rashoda sve su nas vlasti, prethodne jednako kao i sadašnja, dovele pred zid – umjesto ‘finog podešavanja’, za koje je još 2008., pa i 2009. bilo prostora, preostala je samo opcija linearnog rezanja.

U predizbornoj 2011. HSLS je jedini otvoreno zagovarao opciju jednokratnog rezanja za deset posto i zbog toga ostao izvanparlamentarna stranka. Lekciju su i SDP i HDZ ozbiljno shvatili, jer ni s ljevice ni s desnice nema najave istinskih rezova. Josip Budimir, menadžer u Francku i tada ekonomski strateg HSLS-a, brani ministra Lalovca, jer se naši javnofinancijski problemi ionako ne rješavaju u Ministarstvu financija. – Linearno rezanje zagovaraju samo nesposobni upravljači koji su digli ruke od saniranja strukturnih problema. Linearna ‘čistka’ samo bi produbila konflikte u društvu u kojem su sve socijalne skupine već dovoljno nabrijane. Upravo je zato nevjerojatno da se polemika u vezi s izdavanjem HZZO-a vodi javno. Vlast tako pokazuje da nema pojma što hoće i kako će točno zatvoriti deficit. Re-balans u studenome, kojim se štedi milijarda kuna, samo je tehnikalija prebacivanja s pozicije na poziciju, sve je ionako već potrošeno, osim zadnje plaće. U proračunu za 2015. nije neizvedivo ‘skinuti’ četiri ili pet milijardi kuna, ali to više nije dovoljno – ocjenjuje Budimir.

S time se slaže i Šonje, koji upozorava da u dvije godine koje su pred nama neće biti gospodarskog rasta (duće godine većina analitičara očekuje još jedan pad). U takvoj letargiji pet milijardi kuna rashoda manje jednostavno neće biti dovoljno za držanje deficit pod kontrolom. Čime se vraćamo na predizbornu 2011. i hrabro zagovaranje za deset posto (desetak milijardi) stezanja. Predizborna 2015. godina, u kojoj će oporbene hijene skakati na rezanje svakog, pa i najmanjeg prava, ne ostavlja ni tračak nade u to da je moguće posijati sjeme nekoga novog pristupa javnim financijama. Najizglednija je uobičajena predizborna opcija – gradi se proračun za 11 mjeseci, ostatak se prebacuje novoj vlasti, koja uvijek kreće privremenim financiranjem. Svake četiri godine proživljavamo isti put Ukletoga Holandeza, u beskraj izvlačeći crijeva i kosture iz ormara prethodnika. Pristajanjem na kupnju glasova neodrživim pravima sami smo skrojili nemoguće javne financije. Koje još eventualno mogu posegnuti za posljednjim utočištem – drugim mirovinskim stupom. U tom slučaju nećemo ubiti samo sadašnjost.

Priznaje da smo dotaknuli točku visoke granice zaduženosti i da povratka nema bez zahvaćanja u zadane rashode, što krojenje proračuna za 2015. prema zahtjevima Europske komisije čini nemogućim misijom.