Iz svijeta P2P-a (‘peer-to-peer’ procesa rezerviranih većinom za tehnologiju) preko C2C-a (‘customer-to-customer’) razmjena i dijeljenje bezobzirno su se uselili u B2B. Od najvećih i izravnih promjena koje donosi ekonomija dijeljenja – stapanje poslovnih i potrošačkih mreža. Nekoć su ta dva aspekta poslovanja bila potpuno odvojena, ali danas svjedočimo brisanju tih granica.
Za razliku od P2P dijeljenja, B2B se ne oslanja samo na povjerenje nego i na kvalitetu usluga. Možete jedanput nekomu platiti uslugu kojom niste zadovoljni, ali sigurno se nećete vratiti su radnji s tvrtkom koja vas je razočarala. Naglasak više nije na vlasništvu, nego na dostupnosti. Ulazite u svojevrsnu simbiozu s drugim tvrtkama po načelu pokretne vrpce na kojoj svaka tvrtka odrađuje dio za koji je specijalizirana. Tako raste učinkovitost, a na kraju opet imate upotpunjeni proces poslovanja, s tim da plaćate samo ono što želite. Budući da svaki dio posla obavlja tvrtka kojoj je to osnovna djelatnost, bolja je i kvaliteta krajnjeg proizvoda ili usluge.
Neki od najvećih B2B igrača u ekonomiji dijeljenja omogućuju drugim tvrtkama pristup mnogim uslugama, od neiskorištene teške mašinerije do zajedničkoga radnog prostora, tzv. co-workinga. Na globalnoj razini tvrtke poput WeWorka ili PivotDeska pružaju drugim kompanijama uslugu najma ureda za samo 250 dolara na mjesec i tako mladim poduzetnicima omogućuju jeftin smještaj, pri lagođen njihovim potrebama. No nije stvar samo u najmu, u cijenu je uključeno i članstvo u zajednici koja funkcionira kao svojevrsni poslovni inkubator, a novim su tvrtkama uza zajedničke aparate za kavu i pivo dostupni i investitori drugih kompanija.
Broj ‘co-working’-ureda povećao se prošle godine za čak 83 posto. I Hrvatska na tom području ima konja za utrku. Matija Raos, jedan od pokretača ‘Coworking Croatia’, inicijative koja kod nas promiče dijeljenje radnog prostora, objašnjava kako je prednost takvog modela rada u tome što ‘co-working’ nije selektivan i ne bira struku, dob ili spol. Smatra da iz toga izvire njegova najveća kvaliteta jer se isprepletanjem različitih profesionalnih temelja, iskustava, karaktera i razmišljanja napreduje, međusobno dopunjuje i potiče dinamičnosti.
- Korisnici takvih prostora ponajprije su slobodnjaci, a s obzirom na to da je to kod nas još neartikulirano pozicionirana kategorija rada, teško je još reći koliko je ‘fizički co-working’ ostvario svoj potencijal. Tek za otprilike tri godine moći će se kvalitetno raspravljati o tome. Velikim uspjehom smatram što danas ima čak devet hrvatskih gradova s inicijativom i/ili konkretnim prostorom za ‘co-working’ – ističe Raos, dodajući da je Coworking Croatia nacionalni program za promicanje takvog modela rada kod nas u sklopu Hrvatskog društva nezavisnih profesionalaca. Raos smatra kako je trend ekonomije dijeljenja u svijetu ekstreman jer ulazi u fazu kojoj su neki globalni projekti prerasli u gomele i vrlo bogate tvrtke. Objašnjava kako Hrvatska općenito kasni barem pet godina za svijetom i da smo vrlo malo tržište, zbog čega nam stoga logika brojeva nikad neće ići u prilog, što ne znači da se neće razviti vrlo dobre lokalne ili regionalne platforme.
Važno je shvatiti da je ideja takve razmjene zaista ekonomiziranje uklanjanjem posrednika, koji se uvijek vodi isključivo zaradom. Riječ je o uvođenju online platformi koje uzimaju malu ili nikakvu proviziju, a izravno povezuju one koji nešto imaju s onima kojima nešto treba. Druga je varijanta da okupnjenjem nekog resursa sâm resurs učinite pristupačnijim, primjerice zajedničkim alatnicama, knjižnicama ili tehničkom opremom – naglašava Raos i kao najbolje primjere ekonomije dijeljenja kod nas navodi ‘carpooling’-servis Oglasnik prijevoza, ekipu okupljenu u Grupu solidarne razmjene te tvrtke NextBike i HomeExchange.