Iako vizualno zanimljivi, Schillerovi ‘Razbojnici’ u režiji Vite Taufera slijede politiku današnjeg teatra – razbojnici su u crnoj koži i laćaju se instrumenata u svakoj stanci radnje.
Friedrich Schiller ‘Razbojnike’ objavljuje 1781., u 22. godini, i već s prvom izvedbom doživljava golem uspjeh. Razlog je strastveni tekst koji se bavi dvojicom braće, arhetipski suprotstavljenih – Franz Moor zavidan je i koristoljubiv brat, opterećen likom i srećom starijeg brata Karla, a drugi figurira kao zanesen i pravedan protagonist iako se takvim pokaže tek na kraju drame, kad se izjašnjava kao sukrivac u nesreći zbog prijašnjih nepromišljenih odluka.
Redatelj Vito Taufer ispravno procjenjuje jednakost privatnih opsjena obojice, predstavu vizualno držeći u mraku, hladnoći i reskome zvuku u baš svakoj od scena. Bojan Navojec u ulozi Karla i Franza ne preza od nijansi koje se ne pokoravaju inicijalno zamišljenoj karakterizaciji; tako nam Franza portretira kao feminiziranog, slatkorječivog i pomalo duhovno od-sutnog nezadovoljnika, a Karl je znatno siroviji u pristupu i gesti i tako zapravo prilično srođen s tekstom koji ga portretira upravo kao junaka u očima 22-godišnjeg autora: ekstremnog, razmaženog i taštog studenta koji ne želi prijeći preko nesporazuma, već sve njegove sudionike najprije kazniti.