Poruka Balkancima: Jednom bauštelci, uvijek bauštelci’

Zemlja u kojoj nakon prolaska vlaka rampa ostane spuštena 40 minuta ne zaslužuje da joj se pomaže. Ili u kojoj se u sumnjivom natječaju traži klavir s 92, a ne 88 tipki.

U vrijeme kad ovaj broj Lidera bude u rukama većine njegovih čitatelja u Njemačkoj će kancelarka Angela Merkel razgovarati s premijerima zemalja Zapadnog Balkana. Ako je vjerovati najavama, jedini dar koji će gosti dobiti bit će pomoć u završetku Jadransko-jonske autoceste do 2030. To je vrlo poučna lekcija za Hrvatsku. Razočarani i lijevim i desnim vladama, pola u šali, pola u zbilji, brojni članovi ovdašnje poslovne zajednice jedino rješenje vide u davanju cijele zemlje u koncesiju na 99 godina – i to Nijemcima. Očekivanje se svodi na to da bi Nijemci uveli red u zemlju te pomogli u njezinoj industrijalizaciji.

Nažalost, kad bi se Hrvatsku i moglo Njemačkoj dati u koncesiju, očito je da rješenje ne bi bilo očekivano. Pokazuje to i najnoviji dar u obliku završetka Jadransko-jonske autoceste. Umjesto modernije industrije, gospođa Merkel na brdoviti Balkan šalje samo građevinske strojeve. Za cestu kojom bi se, jeftinije nego sada, vozili njemački proizvodi na obližnja tržišta. Sasvim razumljivo. S jedne strane, sluteći još poneku globalnu kataklizmu ekonomskog tipa, Njemačka baš nije voljna otvarati radna mjesta u drugim zemljama, kao što i nije previše voljna svoje građane uvjeravati da trebaju više trošiti kako bi se povećao izvoz s jugoistoka Europe. A moguće je zamisliti kako se odlučivalo u kabinetima njemačke vlade što ponuditi ‘tim Balkancima’. Savjetnici su vjerojatno rekli nešto u stilu: ‘Gospođo kancelarko, napravili smo detaljnu SWOT analizu. Šteta je onima dolje seliti neku industriju. Sve će uprskati. Ako već treba zbog političkih razloga slati neku ekonomsku investicijsku poruku, neka grade neku cestu. Bili su bauštelci, ostaju bauštelci.’

Iskreno rečeno, da sam na njihovu mjestu, vjerojatno bih predložio isto. Signalni koji stižu s ovih prostora obeshrabrujući su. Zadržimo se na Hrvatskoj. Ovdašnji političari, ekonomski stratezi (čast izuzećima), pa i profesori, nisu svladali ni osnove ekonomije. Ponašaju se kao da su otkrili ekonomski perpetuum mobile. Nakon totalnog fijaska s privlačenjem imaginarnih investicija, sada se u javnost ubacuje nova mantra: ‘Treba jačati domaću potrošnju’. Pa se to onda ide raditi tako da se novac uzme jedinicama lokalne samouprave i ‘bacanjem iz helikoptera’ pedeset ili nekoliko stotina kuna veće plaće pokušava potaknuti domaću potrošnju. Možda ima elemenata veće pravednosti, ali kako itko može očekivati da će se tim potezom povećati ukupna domaća potražnja. Smanjit će se investicije gradova i županija (plaće neće jer nitko ne spominje smanjivanje broja zaposlenih, što uostalom bez uklidanja Zakona o službenicima i nije moguće), a povećati plaće zaposlenima. I umjesto da se u nekoj općini potroši vreća cementa za obnovu škole, tu vreću cementa kupit će Pero i popraviti nogostup u svom dvorištu.

Nije to jedino lutanje od nemila do nedraga aktualne Kukuriku vlade. Kamo li se samo izgubila ona druga mantra: ‘Uvodimo red’? U Banskim dvorima o tome više ne govore. Približavaju se izbori, a osim što je izgubljena bitka u vezi s investicijama, nije uveden ni red. U prošlom broju Lidera pisali smo o očitoj namještalciji na natječaju za opremanje nove Mužičke akademije. Traže se klavir s 92 tipke, koje izrađuje samo jedna tvrtka, a sve ostale prave klavire s 88 tipki. Je li reagirao novi rektor? Nije. Je li reagirao novi ministar obrazovanja Mornar? Nije. Pa zašto bi netko ozbiljnije spašavao zemlju u kojoj se domoroci tako ponašaju?

Kakvu perspektivu ima zemlja u kojoj nove generacije ekonomista uči profesor koji ne zna da su sastavnice BDP-a osobna potrošnja, državna potrošnja, investicije i izvoz. Nijednom nije pokazao da razumije kako u svoje modele treba ugraditi i međunarodnu razmjenu. Profesor uredno zaboravlja ugraditi izvoz. I nikom ništa. Kolege ga uredno zovu za komentare. Ne isplati se ulagati u zemlju u kojoj se svaki dan vidi novi dokaz raspada sustava koji su dosad koliko-toliko funkcionirali. Pa se vozačima automobila na željezničkom prijelazu u Špišić Bukovici dogodi da se rampa spusti, vlak prođe i onda željezničar nestane i dignu rampu nakon 40 minuta! Zato će i Jadransko-jonsku autocestu, za svaki slučaj, vjerojatno graditi tvrtke poput Strabaga. A Balkanci će raditi što i zaslužuju. Kopati kanale uz cestu i upravljati bagerima.